Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 26. januara do 1. februara 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Omer-ef. Redžić, imam Čaršijske džamije u Prijedoru i član Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

Petak, 26. januar

Petak je kralj među danima. U 7.00 sati moram biti u Banjaluci. Kćerka mora pregledati kičmu radi skolioze. Kičmeni stub vodi cijelo tijelo. Tijelo ide za kičmom. Tako reče doktorica u Zotoviću.

Džuma. Razmišljam o toj rečenici doktorice, dok se penjem stepeništem minbera, gdje je kičmeni stub društva, i za kim ono ide, ima li popravka toj političkoj i kulturološkoj skoliozi koja može na dugoročno otežati normalan, a kamoli uspravan hod?

Akšam u Prijedoru je pust i tih u ovo doba godine, januar ispucava svoje posljedne dane, kažu, mada je i početak januara sav ispucan u nebo. Ulazim i učim ezan. Puna džamija meleka. I to je moj džemat. Sastavljajući izvještaj za prošlu godinu pišem imena merhuma svoga džemata, i dođoh do broja dvadeset i pet, za samo jednu godinu, onih koji su ovdje živjeli, a kojih više nema i neće ih biti. Pišem rubriku rođenih, i ne mogu krenuti ni brojati. Nula i stanem. Dvadeset i pet naspram nula u korist mortaliteta za samo jedan džemat. Oglasna tabla ispred džamije svakim danom je zelena i na njoj po dvije-tri osmrtnice. Iz cijelog Prijedora. Ljudi po navici navraćaju samo da vide kod koga je sad Azrail navraćao, zagledajući se dugo u portret merhuma, uzdahnu duboko i okrenu se. Psihologija boja kaže da je zelena boja boja harmonije, smiraja i da je poruka ponovnog rađanja. Sve nam to smrt obećava, zar ne?

A ja sam sebi obećao, kad prvo dijete bude rođeno – nalijepit ću na tu oglasnu tablu veliku obavijest sa sljedećim tekstom:

da je taj i taj dobio dijete,

da mu bude živo i zdravo.

Čestitajte mu i vi ako ga vidite.

Subota, 27. januar
Kaže mi jutros N. da je kriza u isto vrijeme i šansa. Mi smo cijeli postratni period u nekakvim krizišansama! Ona nas oblikuje, mi više i ne razmišljamo osim u tim okvirima krize, pogotovo ovdje gdje u kriznim ratnim i političkim momentima koji su obilovali ratnim zločinima, logorima, grobnicama – cijeli dio sjeveroistočne Bosne dobio je politički ekskluzivitet za samo jedan narod koji se zove po njemu.

Recimo, naš prosječan čovjek u Evropi, kao što je ljetos bio slučaj, žali mi se kako mu je karta za utakmice Borussie Dortmund izmakla za dlaku, i da je to već drugi put, kaže, ima li šta, efendija, da se prouči da treći put mahnem. Povlačim paralelu životne opterećenosti s prosječnim čovjekom ovdje, koji po cijeli dan sluša vrhušku politike, o secesiji, ratu, rusko-srpskom prijateljstvu, grčkom kutku, gdje u takvom, kako institucionalnom tako i medijskom održavljenom ambijentu odgaja svoju djecu. Nepomirljivo. Ovdje migracije i odlasci ljudi ostavljaju mahale i sokake sablasno praznim.

Politika koja radi za bosanski/bošnjački habitus, uslovno kazano, još uvijek je politika motokultivatora, još uvijek ravna cesta po gore praznosablasnim mahalama, asfaltira i obilazi džemate po dijaspori uoči izbora. Recimo, prosječni političar sejjar-vaiz odavde češće obiđe džemate po dijaspori nego imami iz ovog entiteta.

Šta znam, možda to tako treba, možda je to tako uvijek i bilo, možda se u tu svirku i ne razumijem baš. Bez postojanja ikakvog koncepta objedinjavanja mladih i kreativnih ljudi, s onima što posjeduju određeno iskustvo, koji u isto vrijeme kad im zakažu datum diplomskog zakažu sebi i termin vize u ambasadi i iz godine u godinu taj biološki kapital se neumitno cijedi. Ko radi za ideju, ideal, ono/on ga neminovno troši, u dunjalučkom smislu, kao što je i Poslanika koji je na vrhu ekonomske moći s uspješnom poduzetnicom Hatidžom uložio sve u principe islama i u dunjalučkom socioekonomskom smislu to ga osiromašilo, ali svrha borbe je bivala sve veća i bogatija te poprimala civilizacijske obrise.

Ovdje, međutim, kad se poziva na principe državotvornosti, a nerijetko i vjere je sasvim obrnuto, uđe se (i to samo načelno) u ideju političkog čuvanja države izuzetno posiromašno, a završi se za kratko vrijeme kao lokalni tajkun, dok je onog za šta se navodno bori iz dana u dan sve manje i manje.

‘Subota, nekom sasvim običan dan neko bi na vrelo Bosne…’, rekao bi Dino. Dan je izrazito bio topao, kao da je neki otkinuti dan maja dolepršao u januar.

Pa se kezi.

Nedjelja, 28. januar
Počinje mekteb, i radosna dječija graja, trčkaranje po džamiji otvori dan na najljepše. Dok me Mahir nije upitao: Efendija, de nam pričaj o Dedždžalu?

– O kome bolan?

– O onom što škilji kad gleda.

Čudesan je taj svijet dječije bezbrižnosti.

Primio sam vijest da sam primljen u Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, što mi predstavlja i čast i obavezu kao mladom piscu te da je na skupštini Društva pisaca izglasano da se podružnica Društva pisaca Bosne i Hercegovine otvori u Prijedoru, a na prijedlog Muhidina Šarića i Rezaka Hukanovića, prijedorskih književnika. Malo svjetlo koje treba ručicama čuvati da ga različiti vjetrovi ne ugase, a pokatkad i od naše vlastite zadihanosti. Tu bi se trebali okupljati svi krajiški pisci zainteresovani za afirmaciju i promociju pisanog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini.

Svaka ideja treba leđa i lađu. Nadati se da među nama ima zainteresiranosti da se ovom pristupi odgovorno i zrelo i da u mnoštvu sivomedijske zatrpanosti polahko počnemo slagati bosanske kulturne elemente sa svim svojim ukupnostima koje nose sa sobom. Često mi naumpadne Karahasanova misao da je Bosna jedan ogromni kulturni grunt koji nekad u historijskim prekretnicama može biti žilaviji i vitalniji od geografskog. Slažem se, i zato vapim već duže vrijeme da se taj odnos prema ukupnoj bosanskohercegovačkoj kulturi na ovim prostorima pod hitno revitalizira.

Nedjelja me cijela držala u tom radosnom osjećaju nečeg novog.

Ponedjeljak, 29. januar
Bacam pogled na vijesti iz svijeta. Nekad se čekalo na termin dnevnika u kojem bude nekoliko minuta dešavanja u svijetu. Sada u džepu nosimo sav svijet sa svim njegovim dešavanjima. Sav taj izmasakrirani jadni narod, svjetski konflikti, metež i na kopnu i na moru koji se pojavio.

Izraelska vlada kao da nije čula zahtjeve Međunarodnog suda pravde za hitnim sprečavanjem genocida u Gazi. Arapi kao da nisu čuli vapaje svoje djece. Niko kao da ništa ne čuje. Gluhi – nijemi – slijepi. Na granicama Teksasa zvecka(lo) se oružjem kao da počinje građanski rat. Kad bih bio sarkastičan, zar i tamo bodljikavi poklici i povici – ‘granica postoji’!? Svijet kao da je klinički mrtav – inducirana koma. Bez reakcije, trzaja i refleksa. Umrtvljenost kao sveopća slika svijeta. I to sve stane u naše džepove.

Predvečer je stigla u posjetu jedna politička delegacija Medžlisu i meni, a zbog incidenta koji se dogodio koncem prošle godine. Obavljeni su se svi potrebni razgovori oko podrške i zaštite povratnicima. Zahvaljujemo im se što su odvojili dio svoga vremena da nas posjete. Svaka podrška ovdje nama je dobrodošla.

Cijeli ovaj dnevnik što pišem prati nekakvo netipično lijepo i toplo vrijeme ovih dana za ovo doba godine. A nije ni svaka hladnoća od zime. Niti je svako drhtanje od hladnoće. A čovjek počesto zadrhti i kad nema nikog uz sebe.

Utorak, 30. januar
Imam običaj u pauzi između časova popiti kahvu s J., profesorom Matematike i Informatike u Srednjoj elektrotehničkoj školi. A prije podne-namaza. Nađe se uvijek neka tema, uglavnom apokaliptična. Naši komentari na sivilo današnjice uglavnom neće promijeniti ništa, ali barem nas drže budnim. Sve te naše ‘apokalipse’ završe s namazom u džamiji, zikrom i selamom. Kad se izgubiš u surovoj realnosti pronađi se u zidovima džamije. Neka Bilal zauči da nas od dunjaluka odmori.

Srijeda, 31. januar
Čitam vijesti iz svijeta kulture, ko je, gdje i šta dobio.

Dobitnik Ninove nagrade S. G. kaže da jedan potez šibicom može sve zapaliti.

Zemlja, planeta, je jedno bure baruta.

Kerbele se ponavljaju. Jasenovac. Jemen. Srebrenica. Gaza. Naličje zla uvijek isto izgleda – bolesno ambiciozan, poziva se na Boga – vjeru – državu, za njega ne postoji ništa ‘tuđe’, jer sve je to njegovo, sebi pravo na vlast i moć derivira iz opsesivnog pogrešnog razumijevanja i Boga i Njegove poruke. I nebitno je kako se zove. Sve dok izgleda ovako.

Svijet se bavi tiranijom – u umjetnosti, kulturi, politici, književnosti, u svakom polju ljudskog stvaralaštva tiranija, nepravda, zulum u svim oblicima zauzima centralnu poziciju naricanja.

I mi se oko toga u svoj svojoj nemoći kao ljudski rod samo vrtimo. Hoćemo li imati dovoljno Abela za sve narođene Kaine?

Četvrtak, 1. februar
Ušli smo u februar. Ramazan je sve bliže. Vrijeme između dva ramazana kao da je jedan poduži godišnji odmor.

U jednom danu na stotine je vijesti koje mozak ne može da procesuira, a kamoli da ih izanalizira i obradi i postavi se i odredi naspram njih, a sve su nekako u manjoj ili većoj mjeri bitne za prosječan ljudski život. Zato ih samo scrollamo / listamo. Postajemo površni. A čovjekova etička ličnost, kaže Kierkegard, je ‘tiha voda koja ima duboko korito. (A tiha voda runi brijeg). Na njegovom dnu je etika, a ko, naprotiv, samo estetski živi, pokretan je samo na površini…’

Četvrtak je i dnevnik se bliži svome predviđenom kraju. A ja svome petku. Kralju među danima.

Do nekih novih razgovora.

(Preporod.info)