Izdvajamo

Priča je učestvovala na konkursu “Najbolja bajramska priča 2019.” i ušla u uži izbor u organizaciji Kulturnog društva “Musa Ćazim Ćatić”.

 

RAMAZANLUK I BAJRAMLUK Semira Jakupovic

Dijete je oduvijek bilo lako privući poklonom, pa makar to bila i sitnica. Osmjeh na licu, blagi stisak ruke, neko ko ti pokloni pažnju, natjera te da se smiješ. Moja generacija nije znala za velike poklone, čak I mali značio je mnogo. Sjećam se vremena kada su starije žene u njedrima nosile kocke šećera I davale ih djeci kao poklon.Te kocke šećera imale su bijelo-žućkastu boju, pa čak I mirisale na znoj. Veliki poklon biLo je i jaje. I to da se razumijemo, ne “kinder jaje”. To pamte mlađe generacije. Pravo jaje ili jaja od kokoške, još svježe, pokupljena u ćumezu. Jaja su se davala bebama kada ih roditelji donesu nekom u posjetu.

“Neka im sve bude puno kao jaje”, govorili su nasi stari I vec na samom početku djecijeg života davali podrsku za budućnost.

“Jedno jaje snagu daje”, bila je parola ili slogan kojim su se djeca uvjeravala da jedu jaja da bi porasla velika i bila snažna. Ustvari, generaciju odraslu u šezdesetim prošloga vijeka nije ni trebalo posebno moliti. Nakon dugotrajnog boravka u svojoj ili tuđim avlijama, apetit je bio više nego dobar. Šnjita kruha namazana pekmezom ili kajmakom, bila je više nego dovoljna. Pa čak I kada usred igre padne u prašinu, niko nije razmišljao o bakterijama, a kamoli o anti-bakterijskim sredstvima za čišćenje. Poslije su kocke šećera i jaja, zamjenile čokolade “Samo ti”, “Volim te” i “Životinjsko carstvo” i neizbježni sok dvojni C. Nije ni toga bilo ni previše, ni prečesto i čini mi se da je zahvalnost djece postajala sve manja, dok su pokloni postajali veći.

Voljela sam te naše stare običaje, a najviše od svega bajramluke.

U toku Ramazana često sam znala čuti da bajramluke treba zaraditi. Pošto smo bili mali i nismo mogli izdržati post, roditelji su nam dopuštali “da našijemo”, što znači da smo se nakon nekoliko sati posta mogli malo osvježiti vodom I hranom, pa opet nastaviti. Naravno, svi znamo da to nije moguće, ali su roditelji pokušali da nas na taj način “lagano” uvedu u čari posta.

Na Bajram smo uvijek dobijali novu bajramsku odjeću, ljubili ruke nanama i didovima i dobijali žutu banku, a bogami i bijeli, blještavi dinar. Bila su to divna vremena. Moja dječja percepcija bajramluka bila je uvijek materijalna i opipljiva. Ne zbog toga što sam očekivala nešto zauzvrat, nego zato što su me drugi navikli na te male znakove pažnje. U toku Ramazana i Bajrama dešavale su se lijepe stvari kao što je rađanje djece. Roditelji su uvijek govorili da je to posebna radost kada se nečije dijete rodi u ovim mubarek danima. Stariji su im često davali imena Ramadan i Bajram, a i prezime Bajramović vjerovatno vuče korijene od riječi Bajram. Sjećam se da su znali reći, “Bogami, mubarek vijesti! Dobili su bajramluk!” Tada mi nije bilo jasno kako se takvo nešto može smatrati bajramlukom.

Djevojčice su uglavnom bile Lejle ako su se rađale uoči Lejletul-kadar noći, koja vrijedi vise od hiljadu noći. Tako se uoči 27. noći Ramazana rodila kćerka moga djevera. Naša Lejla, kako mi to u familiji kažemo. Sin moje zaove rođen je na Bajram, a moj muž ga je od milja znao zvati Bajro.

Roditi se u ovim danima, značilo je mnogo. Osim simbolike dana, smatralo se da te osobe imaju poseban berićet ili bereket. Ni slutila nisam da će se takvo nešto dogoditi i u mojoj najužoj porodici.

Prošle su godine, izmjenjali se Ramazani i Bajrami. Zbog rata moradoh ostaviti rodnu Bosnu i doći u bijeli svijet. Sa sobom dovedoh sina i mali kofer u koji stade cijeli život. Shvatih odavno da je sve prolazno. Danas imaš, sutra nemaš. Kakva ti nafaka bude. Kako te posluži sreća.

U ratu izgubih kao i svi drugi mnogo. Članove familije, prijatelje, poznanike, posao, društveni status, …

Shvatih da nema garancije ni za šta, a da je samo ljudski život nenadoknadiv.U srcu ponesoh odgoj koji su mi roditelji dali i saharu uspomena skrivenih u duši. U međuvremenu mi se rodi i drugi sin, pa pokušah svojoj djeci dati sve ono što su mi nekad dali moji roditelji. Uključujući i bajramluke, doduše malo drugačije od onih koje sam dobijala kao dijete.

U međuvremenu moj stariji sin od dječaka, poče stasavati u mladića. Zaljubi se u prelijepu djevojku, a godine ljubavi krunisaše brakom. Jednoga dana dođose sa sretnim vijestima, saopštiše da će dobiti dijete. Mojoj sreći nije bilo kraja. Dobićemo unuka. Šta više da čovjek poželi. Saznadosmo da će prinova doći na svijet u mjesecu junu, u toku ljeta. U toku Ramazana ili možda Bajrama.

Bili smo toliko uzbuđeni zbog tog saznanja. Dani su bili dugi, ispunjeni ljetnom vrelinom i sparnim noćima, ali ništa nam nije teško padalo. Postili smo, nismo mnogo osjećali ni žeđ, ni glad. Nijedna žrtva nije dovoljno velika za Milostivog Allaha d.ž. Iftarima smo se posebno radovali, ne toliko da se omrsimo, koliko da ljude ugostimo u našoj kući, a i da odemo mnogobrojnim članovima porodice i prijateljima koji su nas zvali. Nije bilo dovoljno vremena ni za spavanje, tek nekoliko sati sna između sehura i vremena za ustajanje i kretanjanjem za poslom. Tako prevalismo i prvu polovicu Ramazana, posteći i očekujući vijest o rođenju unuka.

Tako dođe i osamnaesti dan Ramazana. Sjećam se da smo bili kod prijatelja na iftaru, vratili se kasno kući, bili budni do sehura, a onda otišli da malo prilegnemo utonuvši u dubok san. Upravo u to vrijeme, prije sabaha, na svijet je došao moj voljeni unuk Taib. Ni sama ne mogu opisati tu veliku sreću. Sjećam se samo da je muštuluk “uhvatio” moj mlađi sin. Sve ostalo je podsjećalo na san na javi. Nazvala sam starijeg sina, koji je vidno uzbuđen govorio da smo dobili unuka mashAllah.

Na brzinu sam se spremila, hodala sam “trčeći” do bolnice da ga što prije vidim. Zahvaljivala sam dragom Allahu d.š.po hiljadu puta na velikoj sreći koju nam je poklonio baš uz Ramazan.

Hvala Bogu, i majka i beba su se osjećale dobro, pa su već sljedeći dan otpušteni kući. Otišli smo im u posjetu i to veče smo svi zajedno iftarili. Ovaj iftar je bio poseban. Naša porodica obogaćena za još jednog člana. I kako se sve dešava Božjom voljom, moj unuk mi dođe prvi put i za Bajram. Imao je tada samo trinaest dana. To je bio moj najljepši bajramluk.

 

Ne znam da li u rječniku našeg jezika postoji riječ za poklon koji dobijete uz Ramazan. Ja bih ga nazvala Ramazanluk, a sa dolaskom moga unuka na svijet dobila sam i jedno i drugo.

Svi mi nešto želimo i planiramo, a postoji i poslovica koja kaže “Čovjek snuje, Bog određuje”. Oduvijek sam snivala da postanem nana uz samo jednu želju, da dijete bude živo i zdravo. Ali kada vam milostivi Allah d.ž. da i ono za što nikada niste ni pomisliti da će se desiti, onda shvatite koliko smo mi ljudi sićusni u odnosu na Njega i kako se sve dešava Njegovom voljom.

I dok smo tako uživali u bajramskom ručku, a mala beba imala svoje putovanje od ruku do ruku okružena ljubavlju i pažnjom, zazvoni telefon. Pomislih, sigurno neko zove iz inostranstva da nam čestita Bajram. U isto vrijeme moj mlađi sin, ushićen “sleti” niz stepenice donoseći još jednu radosnu vijest. “Rodio se Idris!”, povika on. Na tu veselu vijest svi skočismo od ushićenja. Mali Idris je unuk moje zaove koja živi u Kanadi. I rodio se baš na Bajram.

Svi smo se radovali i zahvaljivali se na najljepšim poklonima koje su nam donijeli Ramazan i Bajram.

“Znam da imaju svoja imena, ali mi ćemo ih zvati Ramo i Bajro,” duhovito je prokomentarisao moj djever.

S godinama čovjek sazrijeva, postaje stariji, ali i bogatiji za mnoga životna iskustva. Čini mi se da čovjek u mladosti nekako površno posmatra život. Više je svjestan materijalnog, prolaznim stvarima pridaje više pažnje, a one ga ispunjavaju samo trenutno. Želje se javljaju brzo, ali brzo iščeznu. A onda shvatite da moda ide u krug,da se trendovi brzo mijenjaju, da se bez novca ne može, ali da vas ne ispunjava. Velika kuća ne čini vas srećnijim, rahat mozete biti i u maloj kući ako ste okruženi porodicom i ljubavlju.S godinama shvatite da je najveći poklon koji vam neko može dati da vam pokloni vrijeme, podari pažnju, brine o vama, posjeti vas, obogati porodicu. Istinska sreca leži u porodici koja je tu, da se smije s tobom, ponudi rame za plakanje, dijeli i dobro i zlo. A ako vam ponudi ramazanluke i bajramluke kao meni u ovoj priči, onda je to stvarno bonus.

Semira Jakupović


citiramo:

U redu, ja sam izdajnik srpstva, a vi svi koji ste ćutali ste izdajnici čovečanstva."