Izdvajamo

Isprati me u prošlost. Tamo ću da stanujem. Neka me. Obećavam da neću više da ti smetam.

Sjeti se barem one vuće supe koja te u zimu čekala, mrtvog, umornog s posla. Sjeti se barem one torte koju sam ti satima ukrašavala za tvoj rodjendan. Molim te sjeti se barem vatre u kaminu koju sam tiho ložila da bi ti toplina izmamila osmijeh na lice. Molim te sjeti se da noćima nisam spavala zbog plača jednoj dječaka i jedne djevojčice.
Ako me se ipak nekad sjetiš, barem se osmijehni. Vrijedilo je ipak.

Zar se ne sjećaš onih osmijeha i radosti i prvih godina naših? Zar si zaboravio da si mi zvijezde s neba skidao? Bila sam i ja mlada. Baš kao ona sada. Bila sam i ja lijepa. Baš kao ona sada.
Zar se ne sjećaš da ti nije bilo teško u mrklu noć otići u pekaru da mi doneseš lisnato pecivo s višnjama? Zar se ne sjećaš?

Evo, dobro. Ako si zaboravio sve to. Shvatam.
A šta je s onim obećanjem koje si mi dao onaj dan kad sam zbog tebe napustila sve?
Zar se ne sjećaš da si rekao da ćeš me braniti, čuvati?
Da ćeš mi biti i prijatelj i brat i otac i ljubav?
Zar si zaboravio da sam zbog tebe disala? Zar si zaboravio da sam te od kuće pratila a na pragu uvijek dočekala?

Kamen. Zar je kamen tvoje srce postalo? Pitam te? Molim te, reci šta bilo?
Šta sam ja pogrešno uradila? Mogu li nešto učiniti da te usrećim? Zar je do ovoga došlo? Reci mi nešto.

Sjećaš li se kahve koju smo jutrom pili? Sjećaš se da bi izlomio kocku sećera a ja bih ti kradom uzela komadić? Sjećaš se da si mi puštao sevdalinke?
Emina. Sinoć kad se vraćah iz topla hamama, prodjoh pokraj bašte staroga imama, kad tamo u bašti u hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajaše Emina.
A u mene osmijeh na licu. Ponos na ime svoje. Sjećaš li se?

Dobro. Vidim da ti više ne značim ništa. Shvatila sam. Mogu li barem zaplakati? Žena sam. A mi drugačije i ne znamo. Kad nas povrijede. Kad nas ostave. Kad nas ponize. Kad nas zaborave. Mi zaplačemo.

A ne voliš kad plačem? Pa ja drugačije ne umijem. Boli. Evo ovdje boli. Vidiš, oko srca me boli. Raspada se.

Zar ne vidiš da patim? Kajaćeš se. Biće kasno. Rušiš porodicu. Uzeo si najljepše godine. Pitaš li se hoću li halaliti?
Molim te reci bilo šta.
Mrtva tišina.
Plač, jecaj, zatvaraju se vrata. Kraj. Bez posljednjeg zagrljaja. Bez poljubca. Bez tapšanja po ramenu.

Jedan predugi let i kući sam. U toj kući u kojoj odrastoh, vratih se da odbolujem. Da na majčinom krilu zaplačem. Da me umije bosanska kiša i sapere bol s duše moje. Da me bosansko sunce ugrije i otopi led koji me strašio. Da travu bosansku mirišem i vode bistre da se napijem. Da šetam livadama, berem poljsko cvijeće. Da sretnem draga lica i svakome osmijeh uputim. Da se budim u sabah i ezane da slušam. Da noću odmaram oči posmatrajući zvijezde. Da braći pričam o godinama daleko od njih. Da upoznam djecu u selu i radujem se s njima.

Jedan predugi let i kući sam. Majko, mati. Ti si mehlem. Boli me.
Samo je majka znala. Zagrlila me, svoju djevojčicu povrijedjenu. Dodir njene ruke me slomio još više.
Mislila sam da sam odrasla. Žena. Da mogu sve sama. A vidi me. Plačem ti u krilu. Sramota me. Ali sad mi samo ti trebaš. Ja drugom nemam kome. Mati.

Ona nije plakala. Nije ni pričala. Zabrinula me. Možda je ljuta? Jesam li je razočarala? O čemu li razmišlja? Samo me držala u krilu svome, kao djete. Ona me tišinom milovala. Onda me nježno poljubila. Ja sam zaspala.

Bojim se života i mraka i samoće i tuge i bojim se da me se više i ne sjeća. Bojim se početi ponovo. Bojim se poraza. Bojim se ljudi. Bojim se pomena tog jednog imena. Bojim se pitanja. Bojim se svega.

Isprati me u prošlost. Tamo ću da stanujem. Neka me. Obećavam da neću više da ti smetam. Ne treba da te grize savjest zbog mora mojih suza. Nemoj više ni sevdalinke da slušaš. Niti kocku šećera da lomiš na pola. Ne treba da te grize savjest zbog mora mojih suza. Tekle su noćima, očni kapci su boljeli, otekli. Ime sam ti spominjala, spominjala, spominjala. Prestala. Duša se raspadala, lomila, trgala, jecala, patila, maštala. Preživjela. Halalila. Nastavila.

fb S kraja svijeta/ E.M.


- U temeljima RS-a nisu, kako to patrijarh srpski kaže, ali i skoro svi političari iz RS-a, kosti najboljih srpskih sinova. U temeljima RS-a su kosti moga petnaestogodišnjeg brata, moga oca, dida, nane, kosti još 102 djece, a u tim temeljima sam mogao biti i ja koji sam, eto, uspio preživjeti i tri prijedorska logora i živi štiti i još mnogo toga - ističe Duratović.