Uvijek sam skakala od radosti kad bi tata rekao da idemo kod čika Rade.

Imao je čika Rade veliko dvorište, mnoštvo djece, bicikle i tačke, koze, ovce, psiće, šarene kokoške i mačke. Imao je i staru majku. Čika Radina majka je pravila najbolju cicvaru na svijetu. Nikada nije htjela useliti u veliku porodičnu kuću koju je čika Rade napravio dok je zajedno sa mojim tatom crnčio na asfaltnim bazama zagrebačkog „Viadukta“. Ostala je u svojoj maloj sobici sa zemljanim podovima i starim fijakerom. Imala je najljepši osmijeh bez zuba i grlila je nježno i iskreno.
„Sad cemo mi nju zamutiti. Imam kozijeg sira. Malo se i 'užljutio'.“-rekla bi. „Samo da unesem što suvije' grančica.“ Stegne maramu, obriše ruke o pregaču i po'ita. „Uperaću ja nama i mladog luka“-čujem je kako dovikuje.

Moja stara majka nije znala praviti cicvaru. Kod nje se jela pura. Napravljena na starom smederevcu. Pod nogama tkani, šareni, bosanski čilim, izlizan i sa rupom na dijelu pored šporeta. Tek kad bi bila servirana, dodavali su se kiselo vrhnje i mlijeko. U limenoj posudici nasjeckani i posoljeni luk. Onaj od kojeg prsti mirišu cijeli dan. Majkina pura je imala intenzivniju boju i bila je čvršća. Jednako ukusna.
Kad bih spomenula da baka dodaje sir i kajmak prije dodavanja brašna, te da je postupak pripreme drugačiji, stara majka bi samo rekla: „Zamisli da je jelo istog okusa kod obe. Zar bi se toliko radovala odlascima svakoj od nas?“

Par desetljeća kasnije za doručak nedeljom često napravim puru ili cicvaru. Moji to ne vole. Naperam ili nasjeckam luka. Opletem momački. I uvijek se smiješim...

Nije tajna u hrani. Nije posebnost u određenom jelu. Ljubav je tajni sastojak. Onaj koji se umješa u jelo. Polako i strpljivo. U smjeru kretanja kazaljke na satu...

Alma Ćirkić