Izdvajamo

 

Ima stvari u životu koje na prvi pogled, pa ako ćemo iskreno i na drugi, nemaju ništa zajedničko. Ali, u našoj svijesti i pamćenju imaju neku vezu sa našim pamćenjem i jedno bez drugoga ne idu.

Naprimjer, u mojoj glavi i mome sjećanju koje neminovno vodi prema nostalgiji zajedno su ni krivi ni dužni bostan i radio.

Za bostan znate kako izgleda pa ga neću opisivati a za radio ću samo reći da je bio onaj starinski. Mislim da su ga zvali lampaš.

Zvuk tog radia i sounda koji više nikad nisam čuo bez obzira na napredak tehnologije u kombinaciji sa bostanom kojeg je najčešće otac donosio iz čaršije bilo je nešto što je izazivalo u meni najljepša osjećanja a godinama poslije kako rekoh nostalgična sjećanja.

Nane bi našla radio stanicu, majka bi pospremala oko kuće a ja bih sa sestrom i prijateljima čekao da se pojavi otac koji na ramenu nosi ogroman bostan. U stvari bostan nije morao biti velik ali je uvijek što je interesantno odgovarao broju članova u kući i svima mirna Bosna.

Još čudnije je da je svakom bilo malo a svi su bili zadovoljni. Kako, ne pitajte. Nane je to objašnjavala jednom riječju koja se zvala berićet.
Nismo samo mi ukućani čekali bostan iz čaršije.

Kao da je znala šta i koga čekamo, iza mene bi se obavezno došuljala naša krava Risulja i uvijek, baš tada bi pasla tu blizu oko kuće. U stvari, znala je ona da kore i ostatke od bostana niko neće dobiti osim nje ali je u iščekivanju dezerta kao i svaki čovjek pomalo bila nervozna. Ipak, glumila je da je sve pod kontrolom i zadovoljno mahala repom.

A ocu ,to sam tek poslije vidio, nije bilo nimalo lako donijeti na sebi toliki bostan na Krčevine.

Kupovina bostana bila je priča za sebe.

Prije same kupovine trebalo je znati i izabrati onaj pravi, najslađi. Bila je to prava umjetnost i jedna procedura koja se stalno ponavljala i poštovala.

Žene su se ako su bile tu odmaknule u stranu i ponosno gledale svog muškarca kako znalački kuca po kori bostana. Oni su, pošto je to bio muški posao važno osluškivali povratnu informaciju i divili se svojoj sposobnosti. Čak i oni koji nisu imali uopšte sluha za ritam ili melodiju stavljali su svoje uši blizu kore da čuju i osjete koliko je kvalitetna lubenica ili bostan. To zaboravih reći. Bosna je uvijek bila širokogruda pa su oba ova imena bila “naša”.

Jedino što niko nije jedino znao odgovoriti jeste da li je to voće ili povrće. Uglavnom, kada je dogovor postignut i lubenica bila izabrana trebalo je još samo da se donese do cilja što nije bilo nimalo lako zbog njenog oblika.

Muškarci su bili jako ponosni kada bi dobili pohvalu od ukućana za slatkoću i dobar izbor. Oni bi se tada samo naivno, sretno nasmijali i normalno prešutili da su u čaršiji probali komad koji bi im prodavac izvadio i na nožu pružio kao probni uzorak.

Na Krčevine niko nije mogao doći a da ne bude primjećen. Takva je bila konfiguracija zemljišta. Kao kad se na moru brod izdaleka pojavi i izgleda kao da izranja iz vode tako se i gost na Krčevinama pojavljivao prvo sa glavom pa bi tijelo postajalo sve veće i veće. Ko ne zna imao bi osjećaj da se čovjek penje uz neke stepenice koje vode direktno iz zemlje.

A onda, pojavilo bi se neko čudno biće koje kao da ima dvije glave. Naravno, bila je to jedna oznojena glava moga oca a ona druga na istom ramenu lubenica koja se presijavala na suncu i imala po sebi nešto kao dugine boje.

Godinama poslije, pokušao sam imitirati oca. U čaršiji je ljeti uvijek bio običaj nakon što se završi korzo i noge “otpanu” od beskonačne šetnje otići na vruće kifle ili leden bostan. Naravno, ja i moji prijatelji kupili smo onu najveću i krenuli prema kući ponosno je noseći.

Plan je bio u toj divnoj noći sjediti pred kućom, slušati neku staru dobru muziku i uživati u razgovoru mjeseca i zvjezda na nebu. Sve je išlo po planu do trenutka kad sam trebao otvoriti kapiju. Nešto se zaglavilo a mi smo htjeli biti tihi da ne budimo roditelje i komšiluk. Nešto je tako jako škripnulo da je strah učinio svoje i bostan je poletio ali ne u zrak. Gravitacija je odradila svoje i crvene mrlje na avliji podsjećale su na neki masakr.

Pokušao sam spasiti što se moglo i iznio sam radio iz kuće. Tražio sam one vesele pjesme koje sam slušao na naninom radiu ali tu noć noćni program puštao je samo tužne pjesme.

Jedino je Risulja sutradan imala iznenađenje par ekselans.

P.S. na ovu priču me inspirisao stari radio koji vidjeh kod prijatelja, kolekcionara ovakvih remek djela Samira Kurbegovića.

Eso Balić

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.