Izdvajamo

 

piše: Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ

BOSANSKA KAHVA, U BOSNI

Majci i Ocu

Lokum do usta prinosila,

kus slasne hurmašice,

srk kocke iz šećernice.

I tada se crnila – bezbeli.

I tada se uzmirisala – lezetli.

Samo jedan insan il' gomila,

pred svakog se znala postaviti.

Garavuša ašikovala,

mi se hametice zaljubljivali.

Uz nju muštuluke donosili.

Male ibrike znojila – iz velikih kipila i bježala.

Malim ljudima golema bila – velike im sevape činila.

Bacala ključ, a otključavala nam mozak i srce.

Učila nas šta je istilah.

Ali uzaman: već smo svikli ne (u)pamtiti.

Počupali se iz vlastitih praslika: nismo se, siroti, plaho krzmali.

Zaboravismo na postulate nasljeđivanja Gregora Mendela,

k'o da ne potičemo sa istog dunjaluka.

A istina smetaće i bosti.

Djeda i nenu je učila na šiltetu –

vješto, bez srkleta, uz grotlo sjajnog fildžana i mangale žar.

A unuka će, nevještog –

3 u 1, snogu i na brzaka, iz ugibajuće čaše od recikliranog papira.

 

S ONU STRANU ŽICE

Sanjam sjećanje, a budi me strah.

Fragmente sna pohranjujem u dokumente jave.

* * *

Utjerali nas s onu stranu žice.

Ruke nam žicom svezali – kaiš mi od žice skrojili.

Žicu mi kroz prste provukli – žicom nam gležnjeve povezali.

Žicom nas spojili u krvav đerdan: svaki bi nam pokret krv zalivala.

Kroz žicu sam slobodu žudio, ram od žice licem milovao.

Golim očima sanjao istinu: nikad više u žicu.

Kroz san naslutio izbavljenje – izvuklo me iz žice.

A sada me, vidi ovo, hrani žica što je u fabrici pravim.

Miluje udove izranjavane onim tuđim žicama, onim što su grizle.

Na slobodi, znam se upitati: „Šta li me to sačuvalo dok sam po smrtnoj žici hodao?“

Odgovor mi pošalju žice što sviraju čim ih dodirnem.

Iz njih se razlijevaju zvuci što grle – nikako jauci i strah, nikako bol i patnja.

Na slobodi, varljivoj poput obećanja, i sam ponešto zasviram,

žicajući preostali život u sebi, bez žice okolo.

Slobodan, a u tjeskobi zatvoren.

Jer uvijek ima „onih drugih“ što će ih „u žicu“.

Omer Ć. Ibrahimagić je liječnik, redovni profesor na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Živi i radi u rodnom gradu.
Piše pjesme, priče i putopise više od 35 godina.
Dobio je brojne nagrade, a u dva navrata i onu, već čuvenu prijedorsku, "Esad-Eso Sadiković" ( čini mi se da je bio dva puta drugi, 2010. i 2018.).
Publicirao je 8-9 knjiga.

 

"A onda, kad im to nije uspjelo počeli su pričati sve glasnije i glasnije da Bosne nema. Pa koga ste onda pokušali osvojiti??" Josip Pejaković