Izdvajamo

 

Na početku da vam kažem da moja pisanja malo šta imaju sa istinskom književnošću ili barem tom intencijom. Ono možda, može biti samo dobra građa za nešto istinski dobro napisati. Ali…

Postoje i pitanja, na koja se teško može dati odgovor i ako se radi o nama samima. Naprimjer, ja sam se uvijek pitao otkud meni ta potreba da pišem?

Realno, mogao bi svijet i bez mog švrljanja. Često nisam ni siguran, čak naprotiv, da će to napisano uopšte zakucati na vrata nečije savjesti ili uticati na nečija razmišljanja.

U djetinjstvu sam imao priliku gledati neke pametne ljude na jedan čudan način. Bili su to ljudi koji su od moje nane kupili zemlju, napravili sebi vikendice i dolazili da u miru odmore dušu.

Ali, koliko sam mogao promjetiti dok bih ih pokraj posla i dječije igre posmatrao sa strane, oni se nisu odmarali. Stalno su nešto čitali ili pisali.

Još tada sam poželio da stalno kraj sebe imam olovku i da pišem. Nije bitno šta. Potreba da opišem sve ljepote koje vidim bila je zaista jaka. Ali, nisam.

Prvo iz praktičnih razloga nedostatka vremena a drugo jer nisam imao hrabrosti započeti. Sve te riječi i osjećaje izgleda da sam sakupljao i akumulirao u neke melodije koje bih pjevušio a kasnije i svirao. Ali napisane riječi nisu izlazile.

Mislio sam da je to u redu jer i nane ništa nije pisala a svašta je znala napamet. I sve to držala pohranjeno negdje duboko u sebi. I nas je “pamtila” sure iz Kur'ana časnog, pričala neke stare zaboravljene priče ili priče iz bliske prošlosti. I sve su bile interesantne. Na pitanje zašto se to sve ne zapiše odgovarala bi:”Samo ljudi koji nemaju sa kim pričati i sa nekim podijeliti svoja znanja pišu. Ja, rekla bi dalje, hvala Bogu imam vas a vi ako želite poslije pišite. Bitno je samo pisati nešto što ima smisla.”

Nanina objašnjenja i inače retorika starijih ljudi, riječitost da se u jednoj rečenici kaže puno toga bila je za mene uvijek fascinantna. Čini mi se i nedostižna. Oni su sve životne tajne znali staviti u tako malo riječi da im je čovjek ma koliko ih volio morao zavidjeti.

A onda sam, nakon puno godina počeo pisati i otkrio dva glavna razloga te moje potrebe za pisanjem.

Jedan je da samom sebi odgovorim na pitanja o kojima pišem. Vjerujete, tek dok pišem o nečemu desi se da izdefinišem neka svoja mišljenja ili stavove na tu temu i ako sam prije mislio da je poznajem. Probajte i vi. Jako je interesantno opisati nešto. Vidjećete koliko novih slika će se pokazati o nečemu ili nekome što je i ko je možda oduvijek pored tebe.

Ode ja u filosofiranje pa je bolje da odmah pređem na drugi razlog mog zapisivanja određenih momenata mog života.

Da bi me shvatili gdje sam našao odgovor zašto pišem, ispričaću vam jednu istinitu priču.

Moja nane je još kao djevojćica od nekih desetak godina morala pješice svakog dana nositi iz Kamičana do Kozaruše pripremljeno jelo njenom didu Šabanu.

To vam je nekih pet, šest kilometara u jednom pravcu.

Taj njen did umro je sa sto i tri godine i bio je kažu predaje jako učen. Pošto njegova to jest didova žena nije mogla izdržati taj dugi životni put i pratiti ga odlučila je preseliti u bolji svijet puno prije njega pa je on ostao sam.

A realno, kao i svakom mušku trebala mu je pomoć. Moja Nane a njegova unuka je to bez pogovora radila i nosila mu jelo a o on je nju zauzvrat naučio mnoge vještine i znanja koja je poslije u životu mogla iskoristiti.

Uslov je bio samo da sve što radi sa tim znanjem bude u dobre svrhe. I tako je i bilo.

Poslije sam ja razmišljao. Šta je on u stvari ostavio nama ,generacijama poslije?

Možda je dobrota koju smo ja i moja familija u životu imali jedna dobra i primljena dova tog prapradida Šabana koji ipak nažalost ništa od tog svog znanja, kao i nane poslije, nije zapisao. Tu sam shvatio da čovjek ako ima šta interesantno mora pisati.

Moje znanje naravno nije veliko kao njihovo ali ono što budem znao zapisaću ako Bog da. Da bi jednog dana, možda neki mladić za pedeset, sto ili dv'jesta godina, mogao u pauzi od vožnje biciklom, čitanja Kur'ana ili sviranja klavira, odmoriti uz neku zapisanu riječ svog starog predka.

Nadam se da ih neću razočarati.

Eso Balić

Ovdašnja osnovna škola, koju pohađa 340 učenika, posebna je priča. Ne tako davno bila je među najvećima u bivšoj zajedničkoj državi, brojeći i do 3.800 učenika. I danas su u njenim klupama učenici Bošnjaci, Srbi, Ukrajinci, Romi. Isto je i s nastavnim osobljem.

Al-Jazeera 01.2017.