Izdvajamo

 

Kad odem na Krčevine pa odozgo pogledam ljepote koje vam opisati ne mogu, naslonim se na jedan čempres tačno na kućiśtu gdje sam rođen i bez prekida duže vrijeme zatvorenih očiju gledam pokušavam jasno vidjeti moja sjećanja.

Onda ih premećem kroz moždane vijuge, sad lijevo sad desno a ona? Nikako se ne daju uhavizati da stanu na jednom mjestu pa da ih na miru osmotrim, dodirnem. Kao rijeka su ali koja teče ali u krug.

Svako malo kao na dječijem ringišpilu ponovo mi naiđe u krugu i mahne neko poznato lice. Sad otac, sad majka, sad nane, sad dido, kolege, rodbina, prijatelji, životinje, zvuci, šapat vjetrova, udarci gromova, zvuci dječije harmonike, motorka u daljini..

U tom krugu lica i bezličja pred očima započne čudna igra u kojoj ne znam da li bih više volio učestvovati ili ne!

Naime, shvatim na momenat, kako je zaljubljenima kada nekom žele reći a nemaju snage – da ga vole. Shvatim tada na tren, kako je roditeljima koji su izgubili najbliže pa im samo barem na tren žele reći oči u oči-da im nedostaju. Shvatim tada i mene i skontam jasno koliko mi zaista nedostaje ovo moje kućište.

U njih, ta sjećanja, ako se odlučim ući, kao mačak oprezno zavirivam i načuditi se ne mogu da ih je toliko.

– Ostarilo se Eso, kako ih i ne bi bilo? uhvatim sebe kako se osmjehujem krajičkom usana dok ta misao preleti preko mene i odleti Bog zna u koji kraj svijeta.

Onaj ledeni zrak na visini uvijek me osvijesti i spusti. Donese neku unutrašnju ljepotu i odjednom mi postane toplo. Oko srca i duše. Šta se to stegne, kako to izgleda nemam pojma, to se valjda samo tako kaže ali mislim da ta toplina dođe samo kroz jednu riječ. Zahvalnost. Prije svega Bogu koji mi je dao da ta sjećanja budu mnogobrojna i lijepa.

Sama činjenica da sam se rodio na visini daje mi pravo da se nadam da sam odmah bio bliže Njemu. Gore su i zvijezde i mjesec, jasnije i bolje se vide i osjeti njihovo treperenje.

U tom magnovenju i sjećanjima koja su prolazila brzinom svjetlosti odjednom se sve umiri.

Samo sam čuo tihi razgovor hašlame koja je bila par metara udaljena i dva čempresa izmedju kojih sam stajao i pokušavao ih zagrliti. Onako jake i mišićave. Prave gorostase.

Hašlama im reče “Vi ste mlaši puno od mene pa se i ne sjećate”

– ” A čega bi se to trebali sjećati” ,rekoše začuđeno i bolje se namjestiše da je čuju.

Kao da to nije primjetila hašlama nastavi.

-“Ne sjećate se vi toga dana kada sam ja sa tada još malim djetetom razgovarala sa ovim, sada odraslim čovjekom koji stoji između vas”, reče šeretski im pokazujući na mene.

– Iii, šta se desilo”, rekoše odjednom pokazujući interesovanje.

-“Paaa, bio je mali”, reče oprezno, znala je da slušam njihov razgovor.

“Volio je otkidati moje listove i puštati ih da po zraku prave razne stilske figure a u sebi je zamišljao da i on leti kao taj moj list i odozgo pokušavao dokučiti ljepote koje se vide u daljini. Čak je i pjevao neke nerazumljive melodije u ritmu vjetra.”

– Ali, jednom je došao nekako zbunjen i tih. Sjeo i sam sa sobom pričao. Malo sam se nagnula da čujem i rekao je:” Ne, to nije moguće. Nane stvarno zna pretjerati u svojim pričama. Onda je opet utišao svoj govor i pošto sam tada ja bila mlada a moja se krošnata haljina znala spustiti haman do zemlje onako sjedeći skinuo je sa mene list i upitao ga:” Je li moguće to što nane priča?

– ” Ne znam na šta misliš” rekao mu je list koji se pokušavao oteti iz njegovih malih ručica i poletjeti prema oblacima.

– ” Nane kaže da dragi Bog zna za baš svaki list na ovom svijetu i da u svakoj sekundi vidi baš svaki list koji prolista ili spadne sa drveta? Mislim da to nije moguće!

Ok, razumijem da vidi jedan ali sve istovremeno…??

“Čak je malo i galamila na mene kad je vidjela da bez potrebe otkidam listove sa drveća”, pričao je dalje zbunjeni mali dječak listu koji ga je pomno slušao i u medjuvremenu se uozbiljio, malo se nakašljao pa mu rekao:

” Vidi sine. Mali si ti da baš svaku naninu riječ shvatiš ali polako. Dođe to s godinama.

Prvo da ti kažem. Nemoj se brinuti. Nije nama listovima krivo ako nas ljudi a posebno djeca koriste za čajeve, za prostirku ispod ljudi, životinja ili da se sa nama igraju. Volimo se i mi igrati sa vjetrovima naprimjer. To nas raduje. Nas samo može ražalosttiti ako rastemo, cvjetamo i pružamo razne boje i ukuse a niko nas i ne primjeti.”

– Završavao je list svoj monolog i pošto ga je dječak zadovoljan odgovorom pustio iz ruku, okrenuo se i doviknuo mu:

– ” Umalo zaboravih. Pričam o sebi pa ti ne reče odgovor na tvoje pitanje.

Nane je imala pravo – reče zadovoljno.Jer, promisli!

Ako taj naš dragi Bog u istom trenutku svim ljudima, životinjama i biljlama daje nafaku i opskrbu zar je Njemu kao Svemogućem teško u istom momentu znati i za svaki list?

– Onda je zadovoljan odgovorom odletio na krilima vjetra a mali dječak je samo radosno okrenuo glavu prema meni, njegovoj hašlami i još jače zagrlio čemprese.

Otvorio sam oči a Krčevine su pune šarenih boja prirode bile još ljepše i nasmijano mi pružile ruke da ih zagrlim.

Eso Balić

Ne! Nećemo više biti kao bolesnici koji će u tišini i lažnoj finoći popustiti svima i dati Bogu dušu."

"Radikalan sam! Opasan sam!
- Radikalan sam protiv svih radikalnih planova za uništenje mog naroda, moje vjere i moje kulture.
- Opasan sam za sve zavjere i sve subjekte koji rade o glavi meni i mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi."

Muftija Muamer ef. Zukorlić