Izdvajamo

 

Autor teksta:ESAD TADŽIĆ

No, kako bih ja, Kozarčanin kome su šljive životni zaštitni znak od rođenja, mogao zamisliti baštu bez šljiva?!

Davno je to bilo, više od pola vijeka je od tada, kad sam naukovao u Gimnaziji "Esad Midžić" u Prijedoru, koja se više, iz nekog razloga, tako ne zove. Tada me moj dobri školski drugar Fuad Šerić, kako smo ga od milja zvali Fudo, zvao da idemo igrati tenis na obližnjem igralištu teniskog kluba što se zvao Dr. Mladen Stojanović i još se, iz nekog razloga, tako zove. Ja se nisam odazivao Fudinim navaljivanjima, nisam bio od toga, a naš Fudo ne samo da je dobro igrao tenis, nego je poslije gimnazije u Njemačkoj otpočeo karijeru kao teniski trener.

ZAŠTITNI ZNAK

Vjerovatno ja redove ovakvog "teniskog" sadržaja nikada ne bih ni tipkao, da me moja ili neka globalna sudbina nije smjestila ovdje gdje sam, a gdje se tenis uveliko i igra i voli i gdje se upravo ovih dana održava Australian Open, jedno od najvećih svjetskih natjecanja u tenisu. Pa, kako sam se ja u međuvremenu podobro zarazio tim sportom, naravno kao posmatrač, sada uživam u hladovini naše male avlije, između smokve i vinove loze, gledajući odjednom po nekoliko direktnih prijenosa na programu Stan. sport. I bilo bi to prelijepo da mi mir ne uzima par šarenih papagaja, koji su lijepi i zabavni, ali i vrlo agresivni kada je pravo na hranu u pitanju. A naše šljive, sočne i krupne koje upravo sazrijevaju, itekako su privlačna i u ovom kraju nova hrana za njih.

Ali, vratimo se na šljivarski početak.

Šljiva zapravo i nema mnogo, nekoliko rodnih grana jer su druge ptice, a posebno pomenute papige, već odradile svoje. Papige su čak i mlade pupoljke jedne vrste šljiva uspjele obrstiti prije no što sam shvatio šta se zbiva.

A možda sam ja zapravo uzrokovao ovaj sukob sa pticama samim time što sam uzgojio (nisam posadio jer su same nikle) par šljiva, dva stabla na razmaku od dva pedlja, ovdje gdje su šljive vrlo rijetka voćka, posebno među ovim komšijskim eukaliptusima.

No, kako bih ja, Kozarčanin kome su šljive životni zaštitni znak od rođenja, mogao zamisliti baštu bez šljiva?! Rješenje se domišljato našlo tako što je naš prijatelj na grane tog "dvostrukog" šljivovog stabla ukalemio, ni manje ni više, no šest različitih vrsta šljiva. Kad su počele da beharaju pa i "rađaju", nazvao sam u velikom oduševljenju taj par spojenih šljiva našim šljivarom. Tako je nastao moj šljivar u minijaturi, ali otpočela velika borba sa ptičijim svijetom, naročito sa papagajima.

U ondašnjim našim uslovima, ptičiji svijet je bio uvažavan, dobrodošao, ali samo dok ne čini štetu i to po ljudskim mjerilima, dakle dok ne zoba žito, trahane i bungure što su se sušili na čaršafima ili ne čini slične štete. A ako bi to bio slučaj, onda su radile i pračke i zračne puške, a ponekad i sačmarice kao kad bi čavkama zaprašio moj kum Smail pa onda jednu čavku objesio među kukuruze u dozrijevanju kao najstrože upozorenje ptičijoj vrsti.

A šta ja da radim?

Ove se ptice nisu navikle ni na kakvu agresiju i povrh toga, kao da znaju neka svoja ptičija prava.

A papagaji! Oni ne samo da nisu plašljivi, nego se samo eventualno malo pomjere na grani, a kljunovima se oštro okrenu prema meni i žustro zakrešte. Kao da mi hoće reći da su ovdje ugrožena njihova prava, a da sam ja neki agresor, divljak, šta li već.

Onda se i ja zbunim, možda su u pravu.

Ali potom odmah pomislim šta će tek da bude sa ovim divnim suncokretima što su izrasli, procvali, kao mala sunca. Doduše, jedan se ne okreće za suncem, kao da je upozoren o visokom ultravioletnom zračenju. Za sada ih papagaji samo ljubopitljivo zagledaju, a kad se osjemene - mogu zamisliti.

A zasad za ove divne stabljike dale su mi prve komšije, Kinezi. Stalno nšsto donose, a i mi kao uzvraćamo. Veli narod da je reciprocitet najbolji komšijski odnos. Eto, izmijenjali smo skoro i božićne čestitke i poklone i ne znajući da nijedno od nas ne slavi božić. Dešava se to kad se trudiš.

"U MOJU KORIST"

Komšije su još daleko od engleskog pa se onda dopisujemo na "kineskom tradicionalnom". Šema je jednostavna: ako šta hoću da poručim, pokoristim Google program za prevođenje te nabrzinu prebacim bosanski na kineski, kopiram i onda komšiji stigne poruka na njegovom "maternjem". On se obraduje i uglavnom hitro odgovori, razumljivo, opet na kineskom. Onda ja to sebi, sav sretan, prevedem na bosanski.

Tako sam usput već savladao više od nekoliko riječi na kineskom. Golem napredak, za sada.

Neka nam ovog komšiluka!

Ako uspijem oteti od papiga, odnijeću komšijama i šljiva. I oni su nama upravo ostavili pred vrata dva velika, taze krastavca.

A vi, papagaji, vis-a-vis podjele roda šljiva i ostalog od zajedničkog interesa, razmišljam da vam ponudim poznatu varijantu 49:51, u moju korist bez daljeg elaboriranja. Znam da će prijedlog prećutno ili uz kreštanje biti prihvaćen i naravno, neispoštovan.

Autor teksta je Esad Tadžić, rođen u Kozarcu 1953. Po završenoj gimnaziji diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1976. Radio i živio u Prijedoru do ljeta 1992. od kada živi u Austriji, potom u Njemačkoj, a od 2001. u Australiji (Melbourne). Posljednjih godina piše izvještaje vezane za bosanskohercegovačku dijasporu i autobiografske priče protkane sjećanjima na zavičaj i život u u iseljeništvu.

mojabih.oslobodjenje.ba

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.