Izdvajamo

 

Septembar bi, što se mene tiče, za sebe slobodno mogao reći da se zove januar. Prvi mjesec. Jer, mnoge stvari u mom životu kretale su baš u septembru. Škola, vojska, razni poslovi…

Sve je to mnogo puta uradio, polivao vodu za mnom i čuo sam ga dok govori : “Da ti bude bude berićetli i sa srećom”.

Ipak, izgledao mi je vojnički strog pa sam zazirao od njegovog naizgled ledenog pogleda. Kažem naizgled, jer u stvarnosti bio je jedna dobra duša prepuna raznih kvalitetnih, raznobrojnih, mirišljiivih plodova, koje je sve za nas pripremio.

Ta strogoća, shvatio sam tek poslije, bila je u stvari briga da se sve uredi i da ništa ne propadne. I tako to treba.

On nas je učio da tamo gdje nema tračka discipline nema ni rezultata i da sve što je pripremio te jeseni, ako želimo bezbrižnu zimu. mora biti lijepo pokošeno, obrano, okrečeno, obojeno i ponovo uzorano i posijano.

Septembar je onaj mjesec u kojem se i ljudi i životinje i biljke osjećaju lijepo i kao da su svi došli na toliko očekivani cilj svoga putovanja.

Svi su sretni, ljudi sa punim sepetima i kurzanama, životinje sa slobodnim kretanjima po njivama sa još zrele sočne trave a biljke što su ispunile svoju misiju službovanja ljudima i životinjama.

Septembar je bio mjesec u kojem je nane već sasvim ozbiljno počinjala sa sakupljanjem biljaka koje su trebale biti ubrane, pa sasušene dočekati zimu i tako osposobiti arsenal raznih čajeva.

Ono po čemu mi je septembar posebno drag jeste i činjenica da je kao vjesnik jeseni nagovještavao kesten. A kesten kao voćku sam uvijek volio.

Kažu da je ljekovit, pun svakojakih sastojaka i da može i do petsto godina živjeti.

Dovoljno razloga da sam od njega sebi napravio heroja sa kojim sam se volio družiti.

Naš kesten, tada i ako lijep, granat i visok imao je nesreću da se nalazi blizu jedne ogromne prelijepe lipe pa se njegova ljepota manje vidjela i vremenom je dobio kompleks zbog svoje visine.

Možda je i zbog toga da nam se na neki način osveti davao manje plodove. Posebno je bio ljubomoran kada bi osjetio kako hvalimo kvalitet kestenja kod komšija Hercega ili Mušana.

Čak sam i iz škole donosio divlje kestenje koje je bilo svuda po čaršiji rasuto, da bi nane pravila neke smjese koje sto posto pomažu kod kašlja, pluća, grla kad boli, cirkulacije, jetre… Čak se preporučivalo da se jednostavno nosa u džepu.

Prošlo je od tada, od tog mog sretnog djetinjstva na Krčevinama, mnogo jeseni, septembara i godišnjih krugova, koji se u savršenom redu smjenjuju a taj kesten u vrh njive je ostao.

Lipu, koja je godinama kao kraljica ponosno stajala i širila opijajuće mirise, mnoge trešnje, oskoruše i šljive, porušili su neki neodgovorni ljudi ali kesten je ostao.

Eno ga sav razjedrao, protegao se i izrastao u nekog u koga se ostale biljke na prvi pogled zaljube. Sve gledaju da su mu što više približe.

Vidim da mu je drago zbog toga i plodovi su mu mnogo kvalitetniji.

Iz njegovog primjera sam shvatio da moramo imati strpljenja, da nikad ne znamo kako će se stvari okrenuti u životu i da moramo vjerovati da će nekada naići septembar u kojem ćemo dočekati naših pet minuta slave.

Eso Balić/ kozarac.ba

Ponekad mi se cini da kad mi duša zaplace, zaplace i moja Caršija.

Cini mi se da zaplace tiho i tužna dok ljepotu pruža onim što ljepotu samo uništiti znaju. Cini mi se da cujem uzdah ptice kad na kesten sleti kraj ruševina Asker džamije u Starom gradu koje tamo više nema

Uzdahnete li i Vi ponekad ????....