Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Nakon ovako divnih dana i puno slika, što ja rijetko radim, jer mrzim da me slikaju ili da se slikam, jako sam raspoložena. A to nikako nije dobro jer onda volim da ,,ubjedjujem,, ljude da ,,nada,, ima ograničen rok trajanja i nije beskonačna, pa ih na vrlo sirov i često vulgaran način ,,odavle,, sa fb profila pitam...do kada će te se nadati, a da vam ponudim milion maraka ne biste mi znali odgovoriti...
E, moj Prijedore, da počnemo...jer vi ste uvijek na početku ničega!!!
Niša ne priznajete, ništa ne govorite, na kako ste, odgovarate kiselim ,,pa dobro,, dok u glavi mislite o praznim fižiderima u kući. Hoće li Vam ON napuniti frižidere??? Djeda Mraz u julu??? Koga lažete mene ili sebe??? Sebe, jer Prijedor je instruisan da laže i da se pretvara da je sve idila, ups, da prećutkuje sve, pa i to da nemaju šta jesti...
Koji k....i za koji.... Ili čiji?!? Djeda Mrazov!?!
I to je pitanje za milion maraka!
Da, ovo je i odgovor za sve vas koji ste na komentarisali da ne razumijete šta hoću reći sa komentarima iznad slika.
Sad će te dobiti odgovor.

Slika 1

Sa svim ovim slikama sam vam htjela reći...
Mrzim juli, mrzim ljeto u Prijedoru, jer je podsjećanje, jer je bol, jer se sahranjuju naši nevino ubiijeni sugrađani zbog ,,pogrešnog imena i prezimena, pa i moje vam je pogešno, smo niste shvatili na vrijeme.
Obilježavaju za ,,srpsku istoriju,, sramni datumi iz 1992. godine. Zato što je opomena da se više nikad tako nešto ne desi...nikom. Ali i da se ne zaboravi. Neće nam zaboraviti. Neću nam ni ja zaboraviti.

Mrzim jer još nismo priznali šta smo uradili i dalje ne pružamo ruku, tražeći oproštaj, pa makar je i odsjekli metaforički ili bukvalno. I ponašamo se kao da se to dešava negdje drugdje i nekom drugom jer smo svi u ,,ljetnoj euforiji,, kao i ja na ovim slikama. Zato su tu. To nisam/jesam ja, to ste i vi. I svaki običan građanin Srbin, a ćuti, pa i onaj ko je ubijao djecu se isto ovako danas smije...I smijaće se cio juli i smijaće se i kad budu dženaze i smijaće se kad bude 06. august, kad oni koji su preživjeli odu u logore, a mi ih nećemo pustiti u Omarsku...kriv je Mital...pazi da ne povjerujem. Akcenat na LOGORI (a to za ,,neiformisane to je u prevodu ubijanje, mučenje, zlostavljanje, silovanje...), a ne sabirni centri, kako mi Srbi volimo da ,,prekrajamo,, svoju istoriju, od Kosovskog boja, a i ranije...
Briga Mital za naše ,,klanje,,. Krivi smo mi.

Kulminacija, jer ovo je sve samo uvod koji već znate tolike godine...
Oduvijek su mi se gadile proslave kojekakvih “pobjeda”. Mimohodi u meni izazivaju snažan podražaj na povraćanje. Tko normalan može pljeskati i mahati zastavicama golobradim ubojicama u tenkovima, avionima, kamionima i ostalim sranjima koja siju smrt? Doduše, u ljudskoj je prirodi da ubija pa je i euforija koja prati organiziranje stupanja topovskog mesa u uniformama nekako normalna.

Ja nisam normalna zato o ratovima mislim sve najgore.
Pokvareni političari dave se u pokradenoj lovi. Korumpirani suci u sprezi sa u zlatu plaćenim advokatima donose oslobađajuće presude za naše najveće gangstere, zovemo ih “ugledni građani”, u prijedorskim, banjalučkim, trendi restoranima. Korupcija u Bosni i Hercegovioni udavila je našu zemlju. Mediji, ljekari, profesori, gradonačelnici, ministri, čelnici opzicije, svaki jebeni činovničić u ovoj, kako bi rekao naš šef opzicije Mladen ili Drahan, “dolini suza” ima svoju cijenu. Ili je možeš platiti ili te nema. Ostaješ bez posla, zdravlja, školovanja, i što je najstrašnije, nade da će ikad biti bolje.

Pa ipak, ljudima koji ovdje žive ne pada na kraj pameti organiziravati oluju. Jednostavnije im je napustiti ovu dolinu i krenuti po tko zna koji put trbuhom za kruhom. Kukavice smo. Ne možemo se suočiti sa svojim izgubljenim bitkama i zato nikad nećemo dobiti rat.
I nek za kraj ovo bude udrac u jaja malograđanske prijedorske čaršije, šta god da imate da me pitate ili anlizirate moj lik i djelo. Evo vam odgovor.

PS1: Mnogi primitivci, sa pravom to kažem, će mi zamjeriti na slikma moje djece. Tu vam i odgovor, samo kome ja to...Želim da ih ih gledam u Prijedoru, kao na prvoj slici, a ne želim da ih kao na drugoj slici pratim u bijeli svijet ili ne do Bog tražim po kojekavim jamama prijedorskim, kao što to i danas danas rade moji sugrađani nesrpske nacionalnosti, (nemojte mi samo reći nije to baš tako, nema ih, sve je malo prenaduvano).

Na to je dovoljna samo jedna riječ TOMAŠICA. Bitna je svetinja za koju se borimo. Odgovaram vam šta je moja i zašto sve ovo radim !!!
A vi svi koji ne razumijete pogledajte svoju ,,svetinju,,.
Jesam li morbidna?
Upravo to sam htjela biti u ovo ,,divno julsko veče,,.

PS2: I jebite se svi koji će te mi zamjerati i komentarisati. Pod uslovom da imate s kim ili kome... Ovo je SVETINJA KOJU JE MALO REĆI JA BRANIM....

Ponekad mi se cini da kad mi duša zaplace, zaplace i moja Caršija.

Cini mi se da zaplace tiho i tužna dok ljepotu pruža onim što ljepotu samo uništiti znaju. Cini mi se da cujem uzdah ptice kad na kesten sleti kraj ruševina Asker džamije u Starom gradu koje tamo više nema

Uzdahnete li i Vi ponekad ????....