Izdvajamo

Povodom obilježavanja 20-ogodisnjice srebreničkog genocida

Pise: Semira Jakupović

Ponedjeljak, 6. Juli 2015. Godine. Velika Britanija. London. Pocetak radne sedmice. Za mnogobrojne jos samo jedan u nizu radnih dana koji lice kao jaje jajetu. Za nas Bosance I Hercegovce koji zivimo na Ostrvu veliki dan. Dan koji ce sigurno uci u historiju. Pocetak obiljezavanja 20-ogodisnjice srebrnickog genocida u Velikoj Britaniji traje od 6. do 12. Jula 2015. godine sa mnogobrojnim manifestacijama, a od svih izdvajam komemoraciju Srebrenice u velicanstvenoj  Westminster Abbey ili u prijevodu westminsterskoj opatiji.  Za one koji ne poznaju dovoljno historiju ove katedrale napomenut cu samo da se radi o katedrali izgradjenoj u gotickom stilu koja svojom ljepotom I raskosem plieni paznju mnogobrojnih turista, pa nije ni cudo sto je uz svoje ime dobila I nadimak “zupna crkva svijeta”. Jedan je najboljih primjera goticke arhitekture na Ostrvu, u samom srcu Londona, neraskidivo vezana za britansku kraljevsku povijest. Svjedoci o kraljevima I kraljicama koje se ovdje krunisu od 1066 godine od doba Williama I Osvajaca. 17 monarha sahranjeno je u njoj, te obavljena kraljevska vjencanja, ukljucujuci I vjencanje princa Williama i princeze Kate.
Ono sto ce nama Bosancima I Hercegovcima ostati u sjecanju je svakako dan kada smo dozivjeli da se u ovoj poznatoj katedrali obavi komemoracija srebrenickim zrtvama, posebno ako se uzme u obzir cinjenica da je Velika Britanija medju prvima pocela sa obiljezavanjem 11. jula, Dana zalosti na drzavnom nivou.
O ovom dogadjaju izvjestavale su svi poznati svjetski mediji, tako da se ne moze puno dodati na vrhunsko novinarsko izvjestavanje, ali kao covjek, kao gradjanin BIH I Velike Britanije, kao osoba koja je prezivjela rat I koja dolazi sa podrucja opcine Prijedor, koji je nakon Srebrenice, pretrpio najveci broj ljudskih gubitaka, osjecam da trebam pisati i prenijeti svoje utiske na papir. Pa da se vratimo malo u proslost, u protekle dvije decenije i prisjetimo svega sto se desavalo.


BHCUK u srebrenickom vremeplovu   od tuznih devedestih do sada

Sjecam se devedesetih kada sam kao I vecina nasih ljudi isla na okupljanja pokusavajuci dati bilo kakvu podrsku napacenim u BIH, a posebno u Srebrenici. Osjecali smo da nesto moramo ciniti, mada nismo bili sigurni da li ce iko ikada poslusati nase teznje I promjeniti situaciju u ratom zahvacenoj BIH. Kao i mnogi drugi clanovi BHCUK (BIH Community United Kingdom), isla sam na okupljanja ispred Whitehalla koja su organizovana putem Bosnia Solidarity Campaign kada god sam imala priliku. Komemoracije su organizovane uz veliku podrsku gospodje Bronween Handyside. U pocetku smo bili sacica napacenih dusa koja je zarko zeljela da se odgovorni za zlocine izvedu pred Medjunarodni sud pravde u Hagu, te da se proglasi Dan zalosti.

Bilo je tu i stranaca, koji su davali svoju podrsku, jer su ih uglavnom humanitarnih razloga boravili I BIH. Skupljali smo peticije I polagali cvijece ispred Whitehalla, koji se nalazi u blizini 10 Downing Street, prebivalistu Prime Ministra. Peticiju se uglavnom predavala djeca, tako da su to jedne godine bila i djeca iz moje familije. Dolazili bi do broja 10, puni nade da ce se nesto promijeniti nabolje, ali ipak uz dozu skepticnosti. Na vratima bi nas uvijek docekali policajci koji bi primili peticiju i na tome se sve zavrsavalo.

Ta vrata, sa magicnim brojem 10, obecavala su mnogo, mada se nakon uzasnih strahota I muka veoma cesto cinilo kao da je cijeli svijet protiv nas. Pitala sam se sta se zbiva iza njih, da li politicari zbilja govore o nama, da li im je zao kada na TV vide slike napacenih muskaraca, zena i djece  leseve na putu. Srce je govorilo da im je sigurno zao, jer na kraju smo svi ziva bica, bez obzira kakve smo vjere, rase i iz koje drzave dolazimo.

Razum je govorio nesto sasvim drugo I stalno bio u dilemi. Ako osjecaju nasu tugu I jad, zasto nam do sada nisu pritekli u pomoc. Tako su se u mojoj glavi smjenjivali monolozi bez kraja i konca, a nada je izgledala sve manja i manja.
Sjecam se da smo jedne godine cak nosili i neke vrste haljina koje su na sebi imale ispisana imena ubijenih I nestalih osoba. Prolaznici su nas u cudu gledali, a desavalo se ponekad da nas neki znatizeljni turista I fotografise. Mnogi su prolazili bez ikakve zelje da se zaustave I pokazu makar malo zainteresovanosti, nesvjesni svega oko sebe, razmisljajuci o taksama, skupoci i svemu ostalom sto se svakodnevnevnom zivotu covjeka ovdje cini kao najveci problem, ne sluteci da samo dva I po sata leta avionom, u BIH za koju neki ne znaju ni gdje je, iako zive u Evropi, ljudi sanjaju o tome da pronadju leseve svojih mrtvih clanova familije I zakopaju ih.

Kada nismo bili u mogucnosti da komemoracije Srebrenice obiljezavamo ispred Whitehalla, obiljezavali smo ih u skolskim prostorijama, jer je BHCUK po tome vec postala prepoznatljiva.  Par godina smo organizovali komemoracije Srebrenice i s nasom omladinom, a posebno bih istakla Eminu Gunic koja se uvijek borila da sto veci broj mladih ljudi bude uljucen u ovakve dogadjaje.
Ispred Whitehall polaze se cvijece za zrtve ratova iz cijelog svijeta. Tako smo i mi u vise navrata polagali bijele i zlatne ljiljane I tako simbolicno zalili za onima kojih vise nema medju zivima. Sjecam se da smo jednom prilikom i pjevali pjesmu “Jedna si, jedina” koja je prije usvajanja zvanicne himne, bila nasa himna cije smo rijeci duboko osjecali.

Jednom prilikom je nasa ucenica Hafsa svirala himnu BIH na tubi, ispred Whitehalla. Lagani povjetarac je njihao nasu zastavu koja je plesala uz zvukove himne, a mi smo osjecali ogromni ponos sto i na ovaj nacin prkosimo mracnoj proslosti. Tako smo na neki nacin osjecali duboku emotivnu vezu izmedju zemlje koja nam je pruzila ruku spasa i one u kojoj smo rodjeni. Gospodja Bronween je zahvaljujuci svojim poznanstvima i ogromnom autoritetu uvijek dobijala dozvole za ovakva okupljanja, a cak sto vise i dovodila na komemoracije  osobe iz Amnesty International i drugih dobrotvornih organizacija ciji su humanitarni radnici konvojima odlazili u ratom zahvacenu BIH I dijelili humanitarne pakete.
Ipak, ko ceka, taj i doceka, tako da smo na kraju docekali i dostojno obiljezavanje Srebrenice i priznavanje 11. Jula, Dana zalosti i od britanske vlade.


Remembering Srebrenica

2009. godine i Evropski parlament donosi odluku kojom poziva clanice EU I drzave zapadnog Balkana da ubuduce obiljezavaju 11. Juli kao Dan sjecanja na genocid u Srebrenici, te posebno naglasava da potrebno prikladno se pokloniti zrtvama zlocina koji su pocinjeni za vrijeme rata. Samo par godina kasnije Dr Waqar Azmi OBE osniva fondaciju “Remembering Srebrenica” ciji je primarni zadatak da ukase svijetu na genocid koji se dogodio u srcu Evrope, na kraju 20. vijeka u jednom multi-kulturalnoj zemlji kao sto je BIH, u zemlji u kojoj su vijekovima suzivot imali Bosnjaci, Srbi, Hrvati, muslimani, katolici, pravoslavci I jevreji, te da obrazuje mlade generacije o znacaju tolerancije, I  pomogne imda nauce lekciju  iz ove mracne mrlje evropske proslosti.
Ideja o komemoraciji Srebrenice na drzavnom nivou dugo mi se cinila nezamislivom, mada sam se duboko nadala da cemo docekati I taj dan.  2013. godine sam zajedno sa jos nekoliko volontera iz BHCUK pozvana da prisustvujem komemoraciji Srebrenice u Lancaster House.

Tu smo prvi put dobili srebrenicke cvjetove, cijih 11 latica simbolizuje 11. Juli, bijela boja nevinost, a zelena radjanje neceg novog. Program je vodio gospodin Martin Bell, ratni dopisnik iz opkoljenog Sarajeva cijoj smo se hrabrosti neizmjerno divili. Pored njega bili su tu I Wiliam Hague iz konzervativne partije, Dr Azmi i mnoge druge uvazene licnosti iz britanskog drustva, prezivjeli Srebrenicani, Emir Nuhanovic I Aida Corbadzic, poznate licnosti u bosanskohercegovackog klasicnoj muzici i operi.
23. maja 2015. godine BHCUK/ Prva BIH dopunska skola obiljezava 20 godina  Srebrenice u prostorijama Abbey Centra, koji se nalazi samo par minuta hoda od Westminster Abbey. Moja uloga kao nastavnika u dopunskoj skoli bila je uvijek priprema programa za komemoraciju, kako kroz poezijuiI muziku, tako I kroz likovno stvaralastvo. I ovoga puta su u programu koji nikoga nije ostavio ravnodusnim ucestvovali ucenici BIH dopunske skole iz Londona, pjesnici I ljubitelji pisane rijeci, a nasi gosti su bili prezivjeli Srebrenicanin, Mujo Delic koji je prije sluzbene komemoracije proveo vrijeme sa djecom, pricao o svojim ratnim iskustvima, pokazao im zlatni ljiljan, te Zijo Veletanlic, covjek koji vec godina ucestvuje u Marsu mira.

Za vjerski dio program pobrinuo se Sedin ef. Sahman, vjeroucitelj i dugogodsinji volonter BHCUK.Izuzetna nam je cast sto je nasem skupu tog dana prisustvovao i Dr Waqar Azmi OBE. Predsjednik fondacije “Remembering Srebrenica” koji je tom prilikom sve prisutne upoznao s programom obiljezavanja 20-ogodisnjice srebrenickog genocida, te pozvao sve prisutne da se odazovu ovom vaznom dogadjaju. Nakon toga, uz pomoc volontera BHCUK Safeta Vukalica krece prikupljanja podataka svih onih koji zele da prisustvuju centralnoj manifestaciji u Abbey Centru, te saradnja sa “Remembering Srebrenica”.


Dugoocekivani dan konacno je dosao

Iako je Solemn Srebrenica Memorial Event planiran tek za podne, i ja kao i vecina onih koji su potvrdili svoj dolazak, nista ne zeli da prepusti slucaju. Krenuli smo rano od kuce, svecano obuceni, sa vidnom uzbudjenoscu I dubokim osjecanjima. Kada sam zajedno sa jos nekoliko familija stigla pred Westminster Abbey, pocela sam da srecem nase ljude, ne samo iz Londona, nego i iz drugih krajeva VB.Ljudi su strpljivo cekali u dugom redu, dostojanstveno noseci bijele cvjetove na reverima.
Medju njima su i clanovi porodice Vukelic iz Prijedora, koji su jedni od najstarijih clanova BHCUK I koji su koliko se sjecam,dolazili na sve komemoracije Srebrenice. Tu srecem Safeta Vukelica, neumornog volontera BHCUK o kojem sam pisala u januaru ove godine, kada je odrzana 70-ogodisnjica Holocausta. Ukratko razmjenjujemo podatke o najvaznijim dogadjajima vezanim za komemoracije Srebrenice.

Znam da je Safet veoma skroman I da ne voli mnogo da govori o sam sebi I svojim volonterskim angazmanima. Na moje insistiranje prica mi da je 29. juna 2015. godine prisustvovao predavanju na Royal Holloway Univerzitetu. Gosti bili nasa glumica, Zana Marjanovic, inace poznata po ulozi u filmu Angeline Jolie, “U zemlji krvi i meda”, koja obradjuje problem silovanih zena u BIH I Dr Azmi. Nakon toga slijedio je intervju iz cetiri dijela, a zadnji dio intervju-a obavljen je 3. Jula 2015. godine u Ambasadi BIH. 7. Jula 2015. godine provodi cijeli dan sa prezvijelima iz Srebrenice i pomaze u prevodjenju, a izmedju ostalog  u Wiener Library.
Holocaust Memorial Day Trust organizuje komemoraciju u Ruandi za njihovim prezivjelima, a sjecanje na Srebrenicu 10. Jula..Planiraju da posalju video snimak sa njihovom porukom solidarnosti u BIh i nadaju se da ce i to biti spomenuto u Potocarima. Predvidjen je I Safetov nastup na Islamic Channel istoga dana Na dan ukopa u Potocarima, 11. Jula 2015 “Remembering Srebrenica” i Udruzenje muslimanskih pravnika (Asociation of Muslim Lawyers AML) takodjer organizovati komemoraciju Srebrenice, a domacin ce biti londonska opcina Brent.

Usput razmisljam kolika je vrijednost imati ovakve ljude kao sto je Safet Vukalic, Kemo Pervanic koji se vec dugo bori da svijetu predoci istinu o logorasima Omarske, Manjace, Keraterma, Trnopolja. Ovi mladi ljudi su vec izgradili svoj autoritet u engleskom drustvu I zahvaljujuci dobrom poznavanju jezika, u mogucnosti su da cijelom svijetu priblize strahote ratnih dogadjanja I na koje smo izuzetno ponosni.
Cekajuci u redu za ulazak, prmjecujemo naseg poznatog golmana Asmira Begovica koji se fotografise sa ucenicima kojima je ova komemoracija dio skolskog programa.Asmir Begovic je osoba koja ima velike zasluge u organizovanju fudbalskog turnira pod nazivom 8-3-7-2 koji je odrzan u cijeloj Velikoj Britaniji I koji je obuhvatio 8372 ucenika iz 380 skola  koji su igrali fudbal 5. Juna 2015. godine I tako simbolicno obiljezili 20 godina srebrenicke tragedije.

Dva pobjednicka tima imala su mogucnost da sretnu ovog popularnog golmana iz Prve lige, a 15 timova pozvano je da prisustvuje nacionalnoj komemoraciji Srebrenice u Westminster Abbey. Inicijativa Asmira Begovica posluzila je kao motivacija i nasim udruzenjima, tako da je samo dva dana prije centralne komemoracije u Westminster Abbey, na inicijativu predsjednika dviju asocijacija, Herefordshire I BHCUK, Fahre Omerovica I Harisa Kazazica, odrzan je fudbalski turnir u Borehamwoodu  u kojem su ucestvovali ucenici dvaju dopunskih skola I tako dali svoj doprinos obiljezavanju Srebrenice.
Ljubitelji fudbala, pa I ja koja puno ne pridajem vaznosti ovoj prvoj sporednoj stvari na svijetu, sirimo oci od iznenadjenja. Srca su nam puna ponosa na ovog mladog covjeka koji moze biti uzor svima. On nas docekuje sa smijeskom I strpljivo se fotografise sa mnogobrojnim obozavaocima, medju kojima je veliki broj stranaca.

Ne ponasa se kao celebrity, cvrsto stoji na zemlji I sto bi Englezi rekli, Asmir je “down to earth”, bez trunka arogancije i egoizma. Ovo beskrajno fotografisanje dostize kulminaciju kada se jedan nas bivsi ucenik I njegov otac izvadili zastavu sa ljiljanima. Vijori se zastava na laganom povjetarcu, ispred Westminster Abbey, u srcu Londona, a nasa srca patriotizmom od kojeg naviru suze na oci.
Na ulazu u Westminstersku katedralu, upoznajem Amila Khana iz “Remembering Srebrenica”, mladog covjeka s kojim sam poslednji mjesec razmjenjivala emaile vezane za ulaznice  za komemoraciju. Odusevljeno mi prica o svome iskustvu sa nasim ljudima I sa ushicenjem prica o svemu onome sto je o Srebrenici do sada naucio.

Na vratima nas docekuju ljubazni stjuarti koje nas rasporedjuju na sjedista. Unutrasnjost katedrale fascinira svojim arhitektonskim izgledom, preciznoscu detalja, mozaicima, duborezima, pisanim plocama na latinskom jeziku, a prije svega svojom akusticnoscu. Premalo rijeci da se opise ovo remek-djelo ljudskih ruku, posebno ako se vratimo unazad skoro hiljadu godina kada savremene gradjevinske masine nisu ni postojale. Bez obzira na veliki broj ljudi koji ulazi, sve je mirno, tiho i dostojanstveno, mada tisina prica vise od rijeci.

Program koji nikog ne ostavlja ravnodusnim

Program uskoro pocinje  iu toj tisini odzvanja plac malog djeteta. Ima nesto simbolicno u tome,
koliko je djece zaplakalo za svojim ocevima u Srebrenici I cijelom Podrinju, u cijeloj BIH. Smjenjuju se govornici koji nadahnuto I sa puno emocija pricaju o zlocinu koji se dogodio prije dvije decenije, o osjecanju krivice i nesprecavanju onog sto je imalo tragicne posljedice. Munira Subasic, predsjednica Urduzenja “Majke Srebrenice” obraca se auditoriju na maternjem jeziku I u svom emocionalnom govoru govori o Velikoj Britaniji sa postovanjem, o zemlji koja ima vodecu ulogu u odavanju pocasti I sjecanju na zrtve Srebrenice.

Sa zahvalnoscu spominje I “Remembering Srebrenica” koja svima pomaze da nauce lekcije iz proslosti i prave bolje, sigurnije I jace drustvo u kojem zivimo za svakog od nas. Njena recenica, “Pomozite nam da nadjemo kosti nase djece!” urezuje se u srce poput zive rane i tjera suze na oci i onima koji su tvrdi na suzama. Na misi kojom je odata pocast zrtvama genocida u Srebrenici,  najvecem masakru nakon Drugog svjetskog rata, ucesce su uzele I dvije uvazene licnosti, reis-ul-ulema Husein Kavazovic ili Great Mufti, kako ga ovdje zovu, te Bakir Izetbegovic, predsjednik Predsjednistva BIH. Reis-ul-ulema Husein Kavazovic je ovom prilikom proucio suru iz Kurana At-Takwir (Prestanak sjaja)  Ale Imran. To nas takodjer cini veoma ponosnim. Zahvaljujem Bogu dragom sto mi je podario zivot I mogucnost da I ovo dozivim.

Ucesce u komemoraciji imaju i Lord Paddy Ashdown,covjek koji je uvijek podrzavao medjunarodnu intervenciju u BiH i koji je 2002. godine postao Visoki predstavnik medjunarodne zajednice, Philip Hammond, Sekretar vanjskih poslova, te pukovnik Bob Stuart, pripadnik britanske armije, covjek koji je boravio u BiH tokom ratnih godina.
U centru Westminster Abbey upaljeno je  20  svijeca za 20 godina  srebrenickog genocida zapaljenih od 20 uvazenih osoba, medju kojima su i Dr Waqar Azmi,  prezivjeli Srebrnicani, Azir Osmanovic, te Sara I Nejira, unuke Munire Subasic, ambasadori BIH, Hrvatske, Turske, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Holandije, barunica Warsi, nekoliko clanova britanskog parlamenta itd.   Sve je popraceno klasicnom muzkom u kojoj dominira Johan Sebastian Bach, izvodjena od strane vrhinskih muzicara, te Westminister Abbey Special Service Choir (Hor Westminister katedrale).
Nakon zavrsene komemoracije, polagano izlazimo, poznatim licima samo se osmjehnemo u prolazu, nemocni da iskazemo sta smo to sve osjetili u jednom satu koji se ne trenutak ucnio kao vjecnost.
Fotografisem se sa velikom grupom nasih gradjana za uspomenu na ovaj dan.

Napolju je velik broj fotoreportera i novinara koji strpljivo cekaju da o ovom vaznom dogadjaju upoznaju cijeli svijet,a  medju njima je i Elvir Bucalo, novinar BHTV iz Sarajeva koji intervjuise  Merimu Dzafic.  Poruka mira iz Londona, iz Velike Britanije odlazi u cijeli svijet, na sve kontinente i cini nas sve izuzetno ponosnim.
Iako bih rado ostala ispred Westminster Abbey I caskala sa nasim ljudima, muz I ja moramo da pozurimo, jer je u 13.30 u House of Commons, vec poceo prijem, a domacini su pukovnik Bob Stuart i Dr Azmi. Dok cekamo u redu za ulazak, pripremamo identifikacioni document i brinemo se da li cemo kasniti, primjecujemo jos nekoliko stranaca koji nose srebrenicke cvjetove i mislim koliko je simbolike u tom bijelom heklanom cvijetu, koji danas povezuje ljude iz cijeloga svijeta. Kroz razgovor saznajemo da I oni idu na isto mjesto, a jedan od mojih sagovornika mi govori da je brat Dr Azmija ida u augustu planira odlazak u Potocare.

Govori o svojim utiscima sa tog tuznog putovanja na koje je isao vec dva puta i o znacaju priblizavanja srebrenicke tragedije ljudima iz cijeloga svijeta.
U nekim drugim prilikama, sigurno bih zastala da se divim tom prekrasnom enterijeru, skupocjenim slikama, stilskom namjestaju, kaminima, lusterima i crvenom tepihu. Naprotiv, tog dana centar moje paznje bili su prezivjeli Srebrenicani, ljudi koji su smogli snage da se usprave na noge I bore za istinu. Nakon pozdravnog govora Dr Azmija I pukovnika Stuarta, koji je govorio o svojim ratnim iskustvima u BiH, te toplo preporucio svim prisutnima da na BBC-u pogledaju dokumentarni film “Srebrenica survivors”, reditelja Semira Mehanovica, na scenu stupa Kada Hotic i govori o ljepoti zivota u Srebrenici prije rata, o velicini zlocina u tada zasticenoj zoni UN, ulozi medjunarodne zajednice, traganju za nestalima i borbi za svakodnevni zivot.

Nakon sto je reis-ul-ulema Husein Kavazovic proucio dovu za ubijene Srebrenicane, a sluzbeni dio ovog prijema zavrsen, pricamo sa nasim Srebrenicanima. Nakon upoznavanja, govorim da sam iz Kozarca, sa prijedorske opcine koja je druga po broju ubijenih u toku rata, Munira mi velikodusno govori da su Krajisnici pravi ljudi. Naravno, taj mi kompliment odgovara, uz konstataciju da svugdje ima dobrih ljudi. Kroz pricu saznajem da imaju veoma dobru saradnju sa udruzenjima majki sa prijedorske opcine, da saradjuju sa “Izvorom” I “Srcem do mira” sto me veoma veseli. Bol je bol, svako ga tesko prozivljava, ali je covjeku lakse kada ima rame za plakanje. U razgovoru sa jednom prezivjelom zenom, mislim da je iz Bratunca, saznajem da se porodila u najteze doba, te da je beba imala samo dva dana. Ostala je bez muza, sama sa djecom. Bori se kaze, kcerka koju je rodjena u toku rata, sada se udala i ima kcerku. Unuce, koje sada ima deset mjeseci vratilo ju je u zivot. Na mladjima svijet ostaje i dok pricama sa Munirinim unukama Sarom i Nejrom, zazelim im ono sto bi svako pozelio I svojoj djeci, da nikada ne dozive rat kao sto je to dozivjela generacija njihovih roditelja, djedova, nana ili nena.
Saznajem da imaju mnogo obaveza, da se na mnoga mjesta po protokolu moraju doazvati. “A dok se vratimo kuci, raspakujemo I samo malo odmorimo, idemo u Tuzlu, po svoje mrtve”, prica mi jedna od mojih sugovornica. Zalosno, pomislih, kada covjek nema drugih zelja, nego da dostojno zakopa svoga umrloga. U civilizovanom svijetu, to je osnovno ljudsko pravo, poslati svoga na vjecni pocinak, a ne cekati dvadeset godina da se taj trenutak dogodi. Uz razgovor sa predstavnicima UK Networka I Srebrenicanima, vrijeme brzo prolazi i vec je kraj prijema. Izlazimo napolje, u suncem okupani London. Bog nam je podario lijep dan i razmisljam da nam i sunce salje srecu I obecava  bolju buducnost.


Prijem kod glavnog premijera Velike Britanije u cast Srebrenice

Nakon dvocasovne pause, odlazimo na prijem koji se odrzava u 10 Downing Street, a ciji je domacin David Cameron,  sadasnji premijer vlade ili Prime Minister. Ulazak u drzavne ustanove je veoma rigorozan i zahtjeva detaljan pregled od strane policijskih sluzbenika. Dok cekamo an svoj red, upoznajemo Engleza, covjeka cijeg se imena ne sjecam, ali koji je na mene ostavio stazan utisak. Pricao nam je da je forensic ili forenticar, te da je u BIH boravio oko 6 godina. Radio  je na identifikacijama nestalih na mnogim mjestima zlocina, ukljucujuci I masovne grobnice. Njavise je boravio u Tuzli, Viskom, Sarajevu…O BIH I njenim ljudima prica u superlativima i priznaje da mu je tesko sve to shvatiti, bez obzira sto se sve uvjerio vlastitim ocima.

U sobi za prijeme prepoznajem mnoge vazne licnosti iz BIH javnog zivota, uljucujuci I reis-ul-ulemu Kavazovica I izuzetna mi je cast da sam imala mogucnost da se upoznam I porazgovaram s njim. Pricamo o Potocarima, o predstojecoj dzenazi, o Ramazanu, o mom rodnom Kozarcu u kojem je prosle godine prisustvovao i klanjao kolektivnu dzenazu za zrtve sa prijedorske opcine. Ubrzo prekidamo razgovor, jer reis-ul-ulemi prilaze mnogobrojni stranci koji zele da iskazu svoje postovanje.   Sala za prijeme prepuna je zvanicima iz javnog zivota Velike Britanije I BIH, ljudima koji danas nose srebrenicki cvijet, bez obzira na vjeru, kulturu, rasu, etnicku pripadnost. Sarolikost odjece koja varira od elegantnih smokinga  do mahrama I turbana oslikava multi-kulturalni London, toleranciju, integraciju I veliku zainteresovanost za Srebrenicu.

Medju prisutnima su I clan predsjednistva BIH, Bakir Izetbegovic, Njegova ekselencija, Mustafa Mujezinovic, Ambasador BiH I mnoge druge uvazene licnosti ukljucujuci i Dr Aidan Stonehouse, iz “Remembering Srebrenica” kojeg sam vec nekoliko puta imala priliku sretati, Janifer, njihova volonterka, imam iz dzamije iz Leedsa….Uz razgovor, ovi stranci koji to ustvari nisu, uz salu  dodaju da je vrijeme da pocnu uciti nas jezik, jer se uvijek iznova u BIH vracaju.
Nakon pocasnog govora premijera Davida Camerona, koji govori o podrsci vlade Velike Britanije Srebrenici, ukljucujuci i ogromnu finansijska sredstva te izuzetan ponos zbog svega sto je do sada uradjeno po pitanju Srebrenice, reis-ul-ulema Kavazovic, predaje mu simbolican dar u obliku srebrenickog cvijeta. Nakon ucenja dove za sve srebrenicke zrtve, druzenje se nastavlja. Ipak, nakon dvocasovnog prijema, vrijeme je za rastanak i nastavak dana koji se polagano privodi kraju.
Prezivjeli Srebrnicani i predstavnici “Remembering Srebrenica” na zajednickom iftaru
Nakon dugotrajnog dana, prepunog obaveza, polagano se blizi noc I vrijeme iftara. Ovaj dan koji ce svima ostati u sjecanju zavrsava sa zajednickim iftarom u nasoj dzamiji u Actonu na koji su pored prezivjelih Srebrenicana, pozvani i predstavnici “Remembering Srebrenica”. Tu nas docekuju ljubazni domacini i bogata trpeza ili bolje reci sofra koju su pripremile nase domacice sa velikim elanom I ljubavlju.

Za svakoga pored vjerskog ispunjenja, postoji I ono drugo. Topla ljudska rijec koja nikoga ne ostavlja ravnodusnim, blagi stisak ruke I podrska, tanjir vruce corbe nakon beskrajnog dana, tradicionalna bosanska jela. Iako je medju gostima iz “Remembering Srebrenica” bilo dosta onih koji ne pricaju nas jezik, imaju drugacije porijeklo i  kulturu, svi su se potrudili da se osjecaju kao da su kod kuce i da im nista ne nedostaje. Slijedi fotogrfisanje za uspomenu iz Londona,na dan kada smo obiljezili 20 godina srebrenicke tragedije, kada smo svi bili jedno, a jedan sve.

Dan kada smo svi pricali zajednickim jezikom, jezikom srebrenickog cvijeta, uz nadu da se ovakvo zlo vise nikada ne ponovi. Gosti su se vracali iznova i iznova, da snime jos koju fotografiju, da jos koji put kazu “thank you” and “Bye, bye”.Prije dvadeset godina u vrucim julskim nocima progovaralo je oruzje mrznje i jezik osvete. Nakon dvadest godina u vreloj julskoj noci, progovario je jezik ljubavi za sve pod nebeskom kapom. Dolazim kuci sa dozom slatkog umora, pospana, ali bez zelje da idem spavati. Ne zelim sklopiti oci, niti pokvariti utisak na ovaj dan za nezaborav.

Koristim ovu priliku da se zahvalim britanskoj vladi, fondaciji “Remembering Srebrenica”,te prezivjelim Srebrenicanima na posjeti i zivom svjedocenju iz kojeg svijet treba nauciiti da se Srebrenica vise nikada ne smije dogoditi. Velike cestitke clanovima BHCUK, svim njenim dosadasnjim predsjednicima, roditeljima i ucenicima, mnogobrojnim prijateljima koji su se trudili da se komemoracije Srebrenice kontinuirano odrzavaju.
Takodjer zahvaljujem svim nasim gradjanima koji su na bilo koji nacin dali svoj doprinos da se 20-ogodisnjica Srebrenice dostojno obiljezi u Londonu. Zbog straha da bilo cije ime ne izostavim,ne mogu spominjati imena , ali upucujem jedno veliko hvala svim domacicama koje su nasle vremena za kuhanje i potrudile se da svojim gostima ponude nezaboravan iftarski docek u dzamiji.

Čitanje knjiga oplemenjuje razum, donosi mnoge pouke i vrijedne savjete i čovjeka osvjetljava mudrošću. Čovjek koji mnogo čita knjige lijepo i elokventno govori, zna usrećiti druge, utješiti ih, dati valjan savjet. Druženje s takvim čovjekom bolje je od svakog sijela, ono je slasno za svaki um i dušu. Mudrost koju on prenosi poput je bilja koje svoj plod daje uvijek.