Izdvajamo

Velić h. Šerif, prije četiri godine pisao o svojim Kevljanima, asfaltiranje puta do masovne grobnice, uređivanju džamije, mezarluka, Šehidskom turbetu... Evo nako četiri godine njegov san će se, uz pomoć džematlija i ostale merhametli raje, ostvariti.

Šero mi u šali reće "Vidiš kako sam vidovit".

Tekst koji je Šero pisao prije četiri godine.

Kevljani - mjesto koje volim
Ovih dana u "našem malom mistu", događaju se stvari koje će ga trajno obilježiti. To je podizanje ograde oko džematskih mezarluka i izgradnja šehidskog turbeta. Velik i odgovoran posao. Imao sam sreće da prisustvujem kad se je donosila odluka o tome. Prava akcija u pravo vrijeme....... ! Po samom odzivu i podršci dade se zaključiti da je zato veliki broj džematlija - donatora. To je garancija da će sve ako Bog da biti završeno u rekordnom roku. Tri su faktora koji to omogućuju. U prvom redu same džematlije zatim džematski odbor na čelu sa Kasimom Pervanićem te, kvalitetni i stručni izvodžači radova, - Jasmin Velić - Lega i njegova grupa. Sve domaće - naše! Da Bog na hajir i na dobro okrene! Gdje će nam biti kraj ako ovako nastavimo!? Po podatcima koje sam dobio od Marufa Velića 92 godine u Kevljanima je bilo oko hiljadu stanovnika, ( za mene termin " stari Kevljani" je problematičan.

Postoje Hadžići, Jakupovići i Kevljani ) a od tada je prošlo dvadeset godina. Bilo bi intersantno saznati koliko nas ima sada koji se izjašnjavamo kao kevljanci i onu našu mrtvaju od Kevljana u srcu nosimo? Mrtvaju... da! Ako zaista ne želimo da to bude tako onda zasučimo rukave pa u akciju! Mnogo toga ima šta bi se moglo uraditi. Naprimjer: asvaltirati " Trznu" i dio puta koji pripada mezarlucima. Ja to vidim kao naše zajedničko dobro, kao nešto čime se identificiramo čim se "Trzna" spomene. Možda na sredini napraviti mali rondo sa cvijećem. Ako bi svi dali svoj doprinos mogli bi asvaltirati sve puteve u "našem malom mistu". Nisam zato da od nekoga očekujemo da nam to napravi. Do sada su to bila uglavnom prazna obećanja. Imamo i možemo! Kada u ove naše Kevljane uložimo dio našeg imetka tada ćemo znati cijeniti i voliti ono što je naše.
Selam i pozdrav svima što vas ima.


Vaš Velić h. Šerif
24/09/2012god.


https://www.youtube.com/watch?v=-KwqvaJmA2c

Naznaka "Za Adnana Kenjara"
Fond solidarnosti -
Marsala Tita bb, 79202,
Kozarac, Prijedor, BiH
IBAN BA395620078058221026
Swift code: RAZBBA22

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.