Izdvajamo

 

Odškrinuh vrata,tisina se prosula ,i lijepim glasom skalda posebnu melodiju..

Pomislih nema nikog,udjoh jos tise nego sto vrata otvorih i ugleda nju.

Oronulo staro tijelo na sedzdi,ikindija bijase.

Sjedoh polahko i uperi pogled prema njoj,klanja starica njene dimije suste, a bjela samija govori o gordoj zeni.

Nije je zivot mazio,sibale su je oluje i udarao grom tamo gdje najvise boli.

 

Dok je klanjala vratila sam se u djetinjstvo..Kao da je je jucer gledam, kako nas doziva da dodjemo kuci da smo vani cijeli dan ,da sta pojedemo.

Trcimo jedni za drugima,peskiri se vuku za nama i kupe seosku prasinu.Utrcavamo u kucu ,a ta gorda zena nas ceka sa tikvenjacom (Masiracnica) ispod saca i domacom kiselinom..

Svaki sam raspust kod nje provodila ,puna nas kuca bila, a i selo je bilo zivo u tim danima.

Najdrazi su mi bili opanci ,sto mi ih dido donio sa pijace,kaze :”Ceri nek imas za ovog blata i kad budete isli cuvat krave..”

Uvijek se nesebicno davala,samo kad se sjetim kad bi se Jasmin i ja pobili,oko snite koja je bila koliko je cijeli hljeb,namazan maslom i posecerena..ona nas je smirivala i govorila da smo mi jedni drugima najpreci..

Sjecanja su navirala smo jedna za drugim..

Sklanja strica i prekide moj pogled koji je bio u daljini…

Poljubismo se a njene oci orosise,nije pustila suzu da ne bi i ja svoju ,ali smo pogledima jedna drugoj sve rekle.

Na njenoj komodi  su  slike njenih unucadi,ima cime da se ponosi ta zena,i za nje je generacija uspjesnih ljudi, koje je Allah uputio na pravi put.

A na zidu..na zidu je velika slika njenog sina..

Nekad je kuca ta bila puna, imala je muza,imala je sina i njegovu porodicu…a sad je sama ,samo po neki prolaznik od nas, navrne da je posjeti,svi su daleko..

Daidze nema odvedose ga dusmani i ubise u logoru ,porodica njegova trbuhom za kruhom ode u daleku Svedsku.,umrije i dedo…osta sama ta plemenita zena.

I velim nano sta cemo iftaru ,kaze:” Sjedi sine da te se nagledam..ko zna dokle jos za mene ima nafake,,nane je za te pitu napravila ,samo jos da je pod sac bacim..”

Podje ona da nam prica o svome zivotu ,iako sam tu pricu cula mnogo puta, svaki put je slusam kao da je prvi put..Prica kako sam vrag bila,da sam lajala i degenka najvise dobila,ali da me je dido najvise volio ,sto sam sa njim pricala ko’ djete ,kao da sam odrasla.

Ustade i odskrinu vrata od komode, nesto trazi..Kad je nasala, kad ono mevludske sekerlame,sjecam se da smo se tome najvise radovali kad su mevludi..Pogleda me i rece:” Sjecam li se tih mevluda”.Rekoh, sjecam nano.E, kad se sjecas ti i tvoja ce se djeca sjecati nane stare..i podjeli sekerlame mojoj djeci.

Docekasmo iftar ,burek ispod saca ,cini mi se da nista nisam sladje jela u zivotu..

Ovo je bila prica o mojoj nani…Allah joj podario svaki hajr.

Dzeni

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.