Izdvajamo
Svaka djevojka pod kapom nebeskom ima svoje snove. Redovito su lijepi. Uz snove, javlja se i materinski instinkt, kod neke prije, kod neke kasnije.
Piše: Nura Bazdulj-Hubijar
Ostvariti ga baš i nije sasvim jednostavno. Prvo treba završiti školu, po mogućnosti fakultet. Onda udaja. Ali, o trudnoći, ma koliko je željela, još ne smije sanjati. Treba naći posao. Generalno gledano, to je teško, ako si trudna, to je apsolutno nemoguće. Kao da je trudnica babaroga. A zapravo, ništa ljepše ni svetije od žene u tom stanju. Ko te pita.

Obavljaš pripravnički strogo pazeći da ti se ne desi. U tom slučaju, halali se sa stalnim poslom. Kad dobiješ stalni posao, moraš još naći stan prije nego se trudnoća počne nazirati. U oglasima za iznajmljivanje stanova gotovo redovito stoji: bračnom paru bez djece. Nigdje ne stoji: bez mačaka, bez pasa, kornjača, zmija. Možeš imati i tigra za kućnog ljubimca i to je OK, samo djete ne smiješ imati. Užas jedan.


A kad dobiješ stalni posao i nađeš stan, zatrudniš, rodiš bebicu. Još dok je nosiš maštaš kako ćeš je dojiti, kupati, uređivati i uživati. A bebica brzo raste. Čim malo ojača, staviš je u kadu, ona vrišti, otima se, batrga, sva se sto puta preznojiš dok je ne izvadiš iz kade i zamotaš u peškir. Kad pogledam slike moje djece za vrijeme kupanja, na njima izgledaju kao da ih žestoko zlostavljam. Dijete možeš uređivati po svom ukusu i želji samo dok je u pelenama. Čim ih skineš, počinje zanovijetanje. Curici kupiš haljinice, ona dreči iz sve snage - neću to, hoću farmerice. Neću tu, hoću ovu majicu...

Ni kosu im ne možeš očešljati po svom. Ako ti želiš dugu, dijete traži da ga šišaš, ako želiš da ga šišaš, ne dopušta. Oko hrane i pića, sto muka. Sve ih mame dobro znaju... A tek kad se sa porodiljskog treba krenuti na posao. Ko nije brinuo te brige? Nađeš djevojku ili ženu da dolazi kući ili da živi sa vama. Prepustiš joj ono najvažnije, najdragocjenije od života i zapravo sve staviš na kocku. Čega se sve nisam naslušala na šta su sve te osobe spremne. Davati rakiju, tablete za spavanje, tući sirotu dječicu, ne previjati ih redovno, ne hraniti... Ja sam jednu gusku što je čuvala moju djecu zatekla kako iz flašice pije Nektarmil. Časna riječ. Ali, to je najmanji problem od onoga što možeš doživjeti s njima. Meni je kroz kuću prodefilovalo šest ili sedam djevojaka. Jedna samo prenoćila, tačnije, presjedila noć, ujutro kaže - hoću kući.

Nisam došla udivat konac

Ispostavilo se da je ona bila trudna, a nije bila u stalnoj vezi. Druga nije bila Muslimanka. Nakon mjesec dana ona hoće da ode. Pitam za ralog. Kaže –- bojim se da na mene ne pređe vaša vjera... Treću zamolila da mi uvuče konac u iglu, ona gotovo vrisnula – nisam ja došla tebi udivat' konac, neg' dijete čuvat'. Četvrtu sam cijeli vikend učila povijati bebu. Uzela velikog plišanog medu, na pod stavim prvo menli gaćice, pelenu na trokut, pa uzdužnu pelenu (tako se radilo u onaj vakat). Ja u ponedjeljak na pauzi dođem kući u obilazak, a ona uz kožu stavila menli gaćice, a pelene preko njih. Peta bila nekako blehnuta. I za gledati nekako strašna. Suha ko grana, malena, kosa joj rijetka, preko ramena, nos ogroman, oči izbuljene, debela stakla na naočalima. A sve je to mila majka kakva je bila unutra...

Jedan dan ona lijepo skinula naočale i počela udarati glavom o vitrinu. Zveče čaše i šoljice i tanjuri, sve zveči i ruši se, a ona ne prestaje. Udara i vrišti. Meni se noge ukočile, obamrle. Pričam, dozivam, ne čuje. Kad se konačno umiri, pitam je što joj bi, kaže hoće da se ubije jer je život besmislen. Zovnem njene roditelje, reko vodite je doktoru, ja joj djecu ne smijem ostaviti...

I tako, krenu djeca u obdanište. Ujutro naša mala sunca čvrsto i slatko plove pučinom snova, a mi ih na silu izvlačimo iz postelje i onako bunovne, nerazbuđene, oblačimo, obuvamo, vučemo za rukice ili uprtimo u naramak, pa u obdanište. Tamo ih raspremimo, obujemo im pape i odvedemo svako u njegovu grupu pa trkom na posao. S posla ponovo u obdanište, ovaj pu da ih uzmemo. Ponovo spremanje. Djeca su opet bunovna jer je tamo morala spavati da bi tete mogle piti kafu i malo pretresti tračeve. Umorni smo, nervozni, usput treba nešto kupiti, pa spremati ručak, pa suđe prati, pa kuću pospremiti... A djeca samo hoće da pričaš s njima, da se igrate, da ih volite, da tu ljubav pokažete i dokažete... Volite ih više nego išta na ovom svijetu, a nemate vremena pokazati im to, nemate vremena to ni reći.

Malo poslije

Samo ga usput pomilujete i kažete - sad nemam vremena, malo poslije. I dijete je osuđeno na igračke, raju, televizor. Kad uvečer izmoreno zaspi, pogledate ga onako usnulog, pogledate napućene usnice, sjene dugih trepuški na obrazima, obuzima vas neizmjerna blagost i nježnost pa ga milujete po kosama, ljubite ručice i obrašćiće pa i vi totalno smoreni tonete u san. Do zvonjave nesretnog sata. U nekoj ludoj trci ni ne osjetite kako prolete godine do polaska u školu. Pomaganje oko zadaće (ja sam to sama, niko mi nije pomagao, što ne paziš na nastavi), pa roditeljski sastanci, konsultacije, tovarenje djeci dodatnih obaveza – hajd u muzičku, bit će ti drago kad naučiš svirati, hajd na tenis, hajd na ples... Sad je ključ na špagi oko vrata. Naše malo zlato je sad gospodar kuće. Prepušteno sebi.

I tako, godine se nižu ko bobci u ogrlici. Čini se da ste tek trepnuli, a djeca odrasla. Ljudi. Gledate ih s nježnošću, privučete na prsa i dobije lijepo – ne cmači me, nisam dijete. Drugi put silno poželite da vam se mila glavica spusti na krilo. Reakcija je – jesil' normalna? Pa se pitaš gdje si bio, što si radio sve te godine, ko ti ih je ukrao, sa zavišću i ljubomorom gledate neke mlade majke koje vukare usnulu dječicu u obdanište i mislite: blago njima...

Jer vaša djeca su svila svoja gnijezda, vaše gnijezdo je ostalo prazno i ta praznina boli. Ljubav je ista samo pomiješana sa sjetom. Lijep neki melanž...

... I kao uvijek, naša dijaspora stupa na scenu, ona koja na svojim plećima već godinama vuče ovu zemlju i neda da propadne. Poznati i nepoznati ljudi javljaju se...