Izdvajamo

OMARSKA

ČASNI CHRISTOPHER H. SMITH

IZ SAVEZNE DRŽAVE NEW JERSEY

U ZASTUPNIČKOM DOMU AMERIČKOG KONGRESA

Utorak, 14. juni 2011. godine

Gospodin SMITH iz New Jerseya: Gospodine Predsjedavajući, neki od nas koji su danas u ovom Domu bili su ovdje prije 20 godina kad su počeli sukobi povezani sa raspadom Jugoslavije, i slušali smo izvještaje o užasnim stradanjima dok su se dešavala. Pratio sam situaciju pažljivo kao član Helsinškog komiteta, kojim danas predsjedavam. Nazivi mnogih od sela, gradića, i čak gradova koji su pominjani bili su novost za naše uši tada, ali su se otada urezali u naše misli i srca zbog divljačkih djela koja su počinjena u njima samima ili u njihovoj blizini.
Jedno takvo mjesto je Omarska, u sjeverozapadnoj Bosni u blizini Prijedora. Prvi put smo čuli za nju u ljeto 1992. godine. To je bilo kad je Roy Gutman, strani dopisnik koji je radio za Newsday, izvještavao o postojanju logora, u okviru kompleksa rudnika, kojeg su vodili bosanski srpski militanti, a u kojem je držano nekoliko hiljada nesrpskih zatočenika, primarno Bošnjaka, ali i Hrvata.

Na osnovu kasnijih izvještaja zatočenika koji su preživjeli svoja mučenja u Omarskoj, Gutman ga je nazvao „logorom smrti“ i izvještavao je o nesnosnim uslovima, te silovanjima, mučenjima i smaknućima zatočenika na tom mjestu, kao i u ostalim logorima u blizini. Međunarodno izvještavanje, naročito od strane britanskih novinara Eda Vulliamy, Penny Marshall i Iana Williamsa, razotkrilo je grozote Omarske i na kraju nagnalo na zatvaranje kampa.

Prije Omarske, gospodine Predsjedavajući, mnogi komentatori sukoba na Balkanu koji je počeo u Sloveniji i Hrvatskoj prije nego što se preselio u Bosnu, pokušali su objasniti neugodnu ali navodno neizbježnu i izvedivu stvarnost.

Nakon Omarske, postalo je jasno mnogim ljudima da, u Bosni, imamo posla sa zlom na takvoj skali koje se ne može ni objasniti, niti ignorisati. Naposljetku, međunarodna zajednica je organizovala međunarodni tribunal za krivično gonjenje ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida u bivšoj Jugoslaviji. Tribunal je osudio nekoliko logorskih stražara, komandanata i drugih povezanih sa zločinima počinjenim u Omarskoj.

Krajem maja, preživjeli iz Omarske i porodice žrtava bili su u mogućnosti okupiti se na lokaciji logora, da se sjete i da podsjete. Pridružili su im se viši bosanski zvaničnici, predstavnici međunarodne zajednice uključujući Ambasadu SAD-a, i nevladine organizacije iz Srbije koje im pružaju podršku. Preživjeli, ipak, žele odgovarajući memorijal koji bi zaštitio lokaciju i kojem bi javnost imala pristup ne samo na taj jedan dan, nego redovno tokom cijele godine. Kako su okupljeni u Omarskoj i sami izjavili: „smatramo da stradanja civila u koncentracionom logoru Omarska, kao i u ostalim koncentracionim logorima formiranim za vrijeme ratova devedesetih godina, moraju biti časno obilježena kako bi postala dio javnog sjećanja, na putu ka uspostavljanju suživota na prostorima bivše Jugoslavije“.

Grozote koje su se desile u Omarskoj i njihov trajni učinak na bosansko društvo zasigurno su garant za takav memorijal. On bi donio neku vrstu zaključka žrtvama, i suprotstavio se onima koji su još uvijek nevoljni da priznaju strašne zločine koji su, neporeciva je činjenica, počinjeni tamo 1992. godine. On bi isto tako poslužio i kao trajan podsjetnik za sve nas. Ukoliko stradanja na skali onih iz Omarske ne budu predmet primjerenog sjećanja, više je vjerovatno da će se ponoviti, u nekom drugom udaljenom gradu ili selu nama trenutno nepoznatom. Upravo zato mi imamo takve memorijale: u nadi da nikad nećemo zaboraviti, niti ikada dozvoliti da se takvi zločini ponove. Kao predsjedavajući bosanskog Kaukusa, ohrabrujem sadašnje vlasnike kompleksa rudnika da dozvole i podrže uspostavu trajnog memorijala u Omarskoj. Skrećem pažnju svojih kolega na ovo pitanju u nadi da će mi se pridružiti u ovom pozivu.

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?