Izdvajamo

Pise: Satko Mujagic

“Znas, Sarah, postoji sansa da se ovog ljeta Josipovic pojavi u Omarskoj. Dosao bi i 9. maja, ali nije mogao. A ako se pojavi on, mogao bi, mozda i Tadic. Bas zbog frke oko Mladica. Cak i da ne kaze nista, to bi bila ogromna stvar. Bio je prosle godine u Srebrenici, mogao bi ove i u Omarsku. A trebao bi nam jedan dobar ‘Willy Brandt moment’ na Balkanu, zar ne? Da padne na koljena ispred Bijele Kuce. Josipovic je prosle godine vodao Dodika i Tihica po Sijekovcu, Brisevu i Kozarcu. Moze ove dovesti i Tadica u Omarsku.”

“I agree, it would be so important, just great, for Bosnia and whole the region, but I don’t think it will happen.”
“Zasto ne? Ako se poslazu kockice, a dosad jesu, mozda bas bude. Ma samo da dodje, ne mora na koljena prvi put. Nijemci su ipak Nijemci ;)

Koliko, po tebi, ima sanse da se to desi?”

“1%” I give you 1% :)

“Pa, dobro, dosta. Nisam ni ja imao vise sanse da prezivim Omarsku augusta 1992., pa sam jos tu ;)“

19. juni 2011.

Pricam ovo dan kasnije na Grbavici Omeru Karabegu, kaze Omer. "Ma, nema ni 1% sanse. Izbori idu. Tadicu je dosta Mladic, sad mora opet misliti na radikalno krilo biraca. Ne dajem ni 1%"

"Dajte bar 1% :) I da se kladimo?"

"Hajde, eto 1%, mada nece biti; a volio bih da uspije" :)

20. juni 2011.

Pricam ovo Nini, uz pivo, nakon konferencije o genocidu u basti hotela Evropa. I u momentu kad rekoh, ma dosta je i 1%, mozda bas bude, upada Murat:

"Sta? 1% sanse za Tadica? Ma, super. Dosta! :) Ni ja nisam imao vise sanse u ratu. Pokosio me mitraljez, sijac smrti, ovako vertikalno, 8 metaka, dijafragma potrgana. Ostavili me moji, pipnuli vrat i otisli. Ja se budim, mislim drugi svijet. Sve nesto bijelo oko mene, mir. Kazem sebi: Vidi, ima drugi svijet. A ono bolnica. Srpska. Ja na aparatima, nesto iz mene puse. Ide doktor, operisao me, iskrpio, i kaze:" Gospodine Tahirovicu, ja sam ucinio sto sam mogao. Ostalo je do Vas i do Boga.

Nisam ni ja imao 1%,

1% je puno... "

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović