Izdvajamo

Hefta u kojoj se skoro pa ništa interesantno, u našoj okolini, nije dešavalo. Osim što se vrijeme svaki dan mijenjalo, većina radilišta završeno, zatim sjetva i sadnja isto tako završeno.

Zima je uselila u naše kuće i sad je počelo sa sijelima. Obično se hvalimo koji šparet bolje grije, koje centralno ili kamin. Naravno hvalimo se mi jedni drugima i sa salatom, turšijom, bijelim masiračama, špicama...

 

Na autobuskim stanicama je ova slika. Mnogi naši već kreću negdje u druge države da obiđu familiju i tamo negdje provedu novogodišnje praznike. Ja sam već par puta ispraćao našu raju na put.

Prošle hefte sam uspio napraviti par ovakvih fotografija u Kamičanima.

Zatim je počelo sa padavinama, malo kiša pa onda snijeg.

Lovce, loše vrijeme, nije spriječilo da izađu u prirodu.

Jedno jutro je osvanulo ovako, sa snijegom.

Već oko podne je ugrijalo, ne baš žestoko, sunce. Ugrijalo je tek toliko da otopi jutrošnji snijeg. Ja sam iskoristio ovakvo vrijeme da se provozam kroz par zaseoka i da napravim koju fotografiju za četvrtak. Počeo sam sa Softićima.

Svratio sam kod mog komšije Vahida. Komšo poziva na kahvu i da se malo ugrijem, a ja ga ubjeđujem da sam tek izišao iz kuće i rad sam još fotografija napraviti.

Kod Rasima svraćam i isto tako poziva me da popijemo kahvu na njegovoj terasi, gdje ga obično mogu vidjeti kad prolazim ovuda.

Zatim sam odlučio da prođem malo kroz Tadziće, a prva stanica mi je bila kod Edhema i Asime. Asima mi priča kako svaki dan ide na terapiju malo je bolesna ali na svu sreću sad je  bolje. Asima je uporna da uđem u kuću, da ručam sa njima a i kahvu poslije da pijemo. Zahvaljujem se i nastavljam dalje.

Slijedeća stanka je kod Edhemovog i Asiminog sina Sejfe.

Sejfo mi je pokazivao kako je lijepo uredio svoje dvorište, a onda i svoj ribnjak.

Zaokrenuo sam se i otišao kod Nihada, a on me odveo kod njegove strine Zuhre.

Zuhru smo našli kod njene snahe i iskoristili priliku da napravimo zajedničku fotografiju. Draguna, Zuhra, Meliha i Ismeta su sa zadovoljstvom stale da ih fotografišem.

Još par fotografija iz Tadzića

Jedan pogled na Kozarački kamen iz Tadzića

Zatim sam okrenuo prema Hukićima i prvo svratio kod mog prijatelja Adema i njegove hanume. Za one koji se pitaju, gdje su ovi sokaci u kom selu, ovo su Brđani.

Ovu nanu sam pitao jeli možda hladno za sjediti na terasi, ona mi reče da se dobro utoplila i da nije hladno.Još par fotografija iz Hukića

Danas sam dobro ozebao. Prvi četvrtak, ove zime, a temperatura ispod nule. Nije bilo puno raje na četvrtku ali, što je zanimljivo, većinom starije osobe. Par fotografija sa današnjeg četvrtka.

Potpisivanje peticije "Podrška donošenju zakona o pravima žrtava torture u BiH". je i danas bila u centru pažnje.

Danas sam iskoristio priliku da fotografišem našu poznatu, estradnu umjetnicu, Samiru Kasumović.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Veliki dio ljudi iz puke žurbe lišava sebe najljepših životnih radosti.

 

 

 

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović