Izdvajamo

Lijepo vrijeme i sunčane dane prošlog vikenda članovi Planinarskog društva "Mrakovica" su iskoristili i ugostili prijateljsko planinarsko društvo "Krajina Cazin" i isto tako prijateljsko planinarsko dručtvo "Tajan-Lisac" iz Zenice. Prvi dan boravka u prirodi  bila je šetnja do Bukovca, a poslije podne druženje kod doma na Debelom Brijegu. U nedelju su posjetili Mrakovicu, a zatim preko Poljane uspon na Kozarački kamen.

U subotu, pored kotlića i roštilja, domaćini su se pobrinuli i počastili goste  prženim kestenjem.

Obavjestavamo sve clanove da su na nasem domu DEBELI BRIJEG odradzeni svi poslovi koji su bili u planu ove godine.Voda novo vrelo,krov,gromobran,terasa,supa sva obnovljena i krov na supi, rostilj u supi,ograda na balkonima,ograda na gornjoj terasi,kupatilo,betnska staza od doma do supe,hauba u supi iznad rostilja,prikupljeno 23 jorgana i jastuka sa posteljinom,popravka puta i jos mnogo drugi radova.Ovom prilikom bih se zahvalila kao predsjednica ovog drustva svim clanovima i ljudima dobre volje koji su svojim vrijednim radom i trudom pomogli ovom drustvu a posebno ljudima koji su financijski nas podrzali.Jos jednom veliko HVALA svima uz poruku.ZAJEDNO SMO JACI !!!!! KAPETANOVIC INDIRA

Prvi dan druženja su iskoristili i za razmjenu poklona. Planinari iz Kozarca su sretni samom posjetom jaranskog društva, naravno i poklonima su se radovali.

Pojedini članovi planinarskog društva "Krajina Cazin" su članovi i udruženja navijača "Ljuti Krajišnici". Mirsad je isperd "BHF Kozarac" razgovarao sa Mirsadom iz Cazina i dogovorili su u buduće bolju saradnju sa navijačima iz Krajine.

Ja sam ostao sa planinarima duže od planiranog. Uvijek mi lijepo sa ovom rajom i zaboravim na vrijeme dok se družim sa njima.

Zaboravio sam da trebam da svratim do Enesa Kapetanovića. Kad sam sišao u Kozarac i svratio do Enesa, svatovi su već ulazili u restoran. Dvoje mladih Adisa (rođ. Oruć) i Amel Jakupović su se vjenčali. Kum Elvis i kuma Mensura sa mladencima su bili posebno sretni i raspoloženi. Kozarac.eu čestita mladencima, da budu duga vika (vjeka), dobrog zdravlja i da imaju puno djece.

Ove hefte sam svratio u Kozarušu ili tačnije u Žeriće. Kad sam bio u ovom sokaku, vrijeme je bilo sunčano i gore u hladu sam vidio domaćina dok je odmarao.

Svratio sam kod Smaila Turkanovića. Smail mi se žali na zdravlje, kaže boli ga kuk i zato koristi kevu (štap). Pitam ga za djecu, a on mi reče da ima 10 (desetero) djece. Kaže da su mu djece rasuta po cijelom svijetu.

Nastavljam dalje i zaustavljam se kod Hazima Žerića. Priča mi Hazim da su moje košije ovih dana kod njega.

Produžim malo dalje i vidim moje komšije na poslu. Radnici Saida Mujanovića se mogu naći skoro u svim sokacima Kozarca.

Jedna zajednička fotka radnika sa radilišta u Žerićima. Caki mi reče da napišem da su ovo "Saidovi Lavovi".

Dalje se zaustavljam kod Huseina i Muhareme Žerić i dok ih fotografišem mislim kako će se njihova kćerka Mirsada obradovati ovoj fotografiji.

Svratim kod Nejle i Anesa Žerić, rado su se fotografisali za četvrtak.

Zatim sam zapazio ovaj plastenik i okrenuo u tom pravcu. Rekoše mi da je ovo kuća od Derviša i Suvade Žerić.

Ispred kuće srećem radnike dok su cijepali i unosili drva.

Derviša sam morao malo sačekati, bio je odsutan nekih 15 minuta. Zatim su me, na moju molbu, odveli u svoj plastenik. Kao što se vidi, kod njih je sve krenulo kao da je maj mjesec.

U međuvremenu sam pravio fotografije, onako nevezano za neko dešavanje. Ove hefte su me posjetili, meni dragi prijatelji Erna i dr.med. Walid el-Kawam. Obradovali su me, a ja sam ih častio prženim kestenom.

Isto tako, ovo je vrijeme kad se posildžije časte prženim, a ponekad kuhanim kestenom.

Kićo Melkić me zove i reče da su zauzeti sjetvom pšenice. Udruženje poljoprivrednika Agrarija na čelu sa Kićom su, na imanju porodice rahmetli Besima Dautovića posijali pšenicu. Udruženje je uradilo radove, a Mesud Trnjanin je donirao sjeme.

Sjetvu je uradio Dule Melkić, sin Osmana Velage. Priča mi Dule da on, ručno, bolje zasije  nego mašinska sjetva. Sije pšenicu od drugog razreda osnovne škole, a učio ga je Huka Sušić. Dule sad sije pšenicu, djetelinu... žmireći, a može čak i noću i sigurno je bolje od mašinske sjetve.

Svratim na Suhi Brod, u mejtafu, radovi se privode kraju. Juče je glazura završena. Vajta mi reče da objavim nastavak spisaka donatora.

Na četvrtku kao i obočno, dosta raje. Najčešće se priča o jesenjim radovima i mnogi razmišljaju o odlasku u druge države kod prijatelje i familije.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

 

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.