Evo skoro godina dana od kad je Fikret Bačić, ispred roditelja ubijene prijedorske djece, gradskim vlastima uručio peticiju sa zahtjevom da se u centru Prijedora podigne spomen obilježje za ubijenu djecu.

Par puta sam se na četvrtku zapitao šta se desilo sa ovim zahtjevom. Obično svi šute kao da se nadaju da će se sve ovo zaboraviti.

Ovih dana javio mi se Fikret Bačić i kaže: "U petak smo ja i majke ubijene djece bili kod predsjednika gradske skupštine Grada Prijedora Seada Jakupovića i razgovarali po pitanju spomenika i zašto to nije stavio na dnevni red gdje sam ga upozorio da više nećemo čekati na njegovu volju i da u novembru mora biti na dnevnom redu inače ja 25. zovem sve medije da im saopštim zašto to nije na dnevnom redu bilo i ko ne želi spomenik ubejenoj djeci grada Prijedora on se pravda da se to još priprema na što sam mu ja rekao na ovaj način će se 10 godina pripremati i neće biti pripremljeno kao i to da lokaciju smo mi jasno tražili gdje želimo spomenik i to niko nemože mjenjati bez naše saglasnosti pa ni predsjednik".
Nezvanično doznajem da se pokušava naći lokacija za spomenik ali negdje na slabo prometnom mjestu i gdje nebi bio upadljiv, naprimjer Stari grad ili Raškovac.
Grade, moj Grade?

Juče sam nakon dužeg vremena prošetao kroz moj sokak. Kod Saida Mujanovića lijepa ali nesvakidašnja svečanost, još jedan radnik je namirio 10 godina vjernosti Mujanovića družini. Sakib ili Saki Softić slavi 10 godina rada za Saida Mujanovića i za to je dobio ručni sat. Svi mi znamo koliko Saki može pričati i kako ga je teško zbuniti ali juče sam ga vidio kad je ostao bez teksta, od uzbuđenja. "Nije mi poklon toliko važan koliko sam se obradovao tome da se moj Tečo sjetio mene i da sam kod njega 10 godina, a ja sam sam zaboravio" nekako drtavim glasom priča Saki. Na pitanje kako mu je kod Mujanovića i jeli zadovoljan sa radom i platom, a on mi reče "Mala Švicarska".

U blizini je gradilište na kojem radove izvode radnici Saida Mujanovića. Ovdje možeš vidjeti radnike ali ne i čuti da pričaju osim što se čuje čekić, motorka ili neka druga građevinska alatka.

Stari majstor u novom ruhu, tako nekako bih nazvao mesnice u Tržnom centru Bingu na Svalama,Prijedor, Market Bingo u Kozarcu i novootvorena mesnica u Raškovcu ulica Slaviše Vajnera. Mesnice se zovu "SANY ŠPAR". Mesnice u Bingu su do danas nosile ime Dany, a od danas je novo ime.

Nova mesnica je počela sa radom danas 12.11.2015. Vlasniku želimo uspješan rad.

Djeca dječijeg vrtića BAMBI i dalje aktivni. Ove hefte, a u sklopu već najavljenih aktivnosi, posjetili su vatrogasno društvo Kozarac. Ovdje su vatrogasci ugostili svoje male posjetioce, pokazivali im vatrogasnu opremu i pričali o svom radu i na kraju počastili ih čokoladama i sokovima.

Danas takođe pratim rad dječijeg vrtića Bambi. Danas je bila radionica povodom jeseni, druženje roditelja sa vaspitačicama i djecom. Ove su redovne aktivnosti  imali i prošle godine. Danas su pravili nešto za jesen. Roditelji su donijeli žirove, jesenjske plodove i napravili zajednički pano. Izuzetno lijepo druženje sa djecom, ovdje su roditelji kao djeca.

Nakon dužeg vremena evo me opet u Hadžićima. Ovdje traktor kad prolazi diže veliku prašinu, a auto koje malo brže vozi ne možeš vidjeti koje tablice ima. U maju ove godine u razgovoru sa jednim političarem, jedne od vodećih stranaka u BiH, čujem da su čitali moje tekstove o makadamskom putu u Kevljanima. Taj isti političar mi reče da rade na tome da se put kroz Kevljane asfaltira do nove godine. Nova godina na pragu, a ja podsjećam tog političara šta je rekao. Ima ona narodna "Čovjek se drži za riječ a..."

Zaustavljam se kod Emira Hadžića, došao iz Amerike da napuni baterije. Komšije svratili da koju progovore a njemu dobra prilika da predahne od radova iza kuće. Pričam im o obećanju jednog političara kako će do nove godine asfaltirati ovaj put, a oni se u horu nasmijaše i upitaše "Jeli rekao koju Novu godinu". Oni su u pravu nije rekao koju Novu godinu, a ja sam ga zaboravio upitati.

Ja nastavljam da fotografišem Hadžiće u pratnji sa Zijadom i Emirom Hadžićem. Oni mi kažu da je prašina u ovim selima normalna i da oprani veš dok se osuši u dvorištu bude prljavije nego što je bio prije pranja.
Nadamo se da naši predstavnici neće reći da građani sakupe pare za asfalt, a grad će to pogurati sa par hiljada maraka uz uslov da ih pozovu na svečano puštanje u promet novo asfaltiranog puta.

Svraćamo kod Selime Hadžić. U kući kćerka pomaže i čisti malo po kući. Selima izlazi vani i odmah me prepoznaje. Na pitanje kako je kako zdravlje a ona se smješka i kaže "Koliko godina imam dobro sam, a ima 80 godina. Poslužim se sama malo izađem pred kuću, prošetam, ne idem nigdje daleko. Izdaje me snaga ali ipak dobro je".

Svraćam kod Fikreta i Radife Garibović. Velika kuća, dvorište, a oni sretni.

Iza garaže jedna lijepa plantaža malina. Fikret mi priča da se prije tri godine vratio iz Italije i posadio plantažu malina. Ovdje je oko 2 dunuma i 2000 stabala maline, "Miker". Ove godine su imali izuzetno dobar rod i plasman na tržište kao i cijena su dobri. Još dodaje "Koliko uložiš u proizvodnju malina toliko ćeš dobiti, ko malo uloži malu količinu ploda dobije. Ja i žena smo dali više nego je trebalo i dobili smo više nego smo očekivali".

Razlog što je danas manje raja na četvrtku, poljoprivrednici koriste lijepo vrijeme za izgon đubriva i sjetvu pšenice.

Danas na četvrtku, da nije žutog lišća pomislio bih da je ljeto. Ne baš puno raje ali svi nekako veseli i dobro raspoloženi. Nije bilo nekih posebnih tema, samo dosta šale i smijeha. Jutros smo malo ranije popili kahvu na raskršću i drugi koji su kasnije došli zapitkuju gdje je danas kahva. Po neko me upita hoćemo li u subotu na Manjaču, naravno da hoću to je za mene obaveza, nevezano za ovo što radim.

Muta mi ponekad ode ranije kući i ne uspijem ga fotografisati. Danas sam to uradio na vrijeme za njegovo unuče.

Prilazi mi žena i pita  jesam li ja Nijaz, moli me da odem sa njom na pijacu jer je jedna žena htjela da me vidi. Na pijaci je Vahida Hodžić. Ona mi priča kako je čula da ja pišem o Adnanu Kenjaru i transplataciji bubrega. Nemože otići u Kenjare ali želi od svoje skromne zarade izdvojiti 50 KM za svog rođaka Adnana. Moli me da ja uručim te pare. To sam učinio, a isti dan u Bingu na Svalama, Prijedor srećem Elvira Jakupovića sa porodicom. On me isto tako zamolio da Adnanu Kenjaru uručim 500 NOK, što sam već uradio.

Adnan mi reče da će njegova žena Suvada danas na operaciju ruke, a on će ponovo u Banja Luku još jednom da radi nalaze i ako sve bude uredno čekat će poziv za put u Beograd.

Avdo Hodžić iz Brđana kaže da nezna gdje su Brđani. Kad ga pitam gdje su Brđani on me upućuje prema Prijedoru, a drugi put prema Banja Luci. Naravno šali se, a kad sam mu rekao da je fotografija za brata Idriza, on me pita imam li ja Idrizovu sliku. Avdo pozdravlja brata Idriza i sve ostale rođake i one koji nisu rođaci.

Došao nam je  bajker Kenedi.

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja Huremović

Još samo ovo: U starosti neće ozgubiti ljepotu ko sačuva  vedrinu duha, svježinu utisaka i častan, čist žar srca.