Izdvajamo

Piše: Midheta Delkic

09. januar 2017. Prohodali ko u najbolja vremena, jedino nas zeznulo skraćeno radno vrijeme a mi htjeli pojesti picu u Bingu. Nema zastava na svakoj kući, najviše na aerodromskom naselju i tamo gdje su izbjeglice. Pokoja i na zgradama po balkonima. Najvise zastava druge nam susjedne drzave Srbije, manje Republike Srpske. Jedan skroz normalan dan u životu nas "povratnika", nisu me uplasile tolike zastave ni defile u Banjaluci koliko društvene mreže i silovanja tastatura svih vas koji brinete iz federacije i inozemstva za nas...citajuci neke komentare doslo mi da se zamotam u onu staru zastavu sa ljiljanima ili BiH zastavu i da izidjem hodati po gradu...nek puca kud pucati mora.

Ma da vas vise i mrska i draga...ljutite se "kolko gojc" hoćete ali stvarno ste pretjerali...čast izuzecima koji nisu dali poseban značaj ovoj maskaradi...gledam samo koliko lajkova za proučenu fatihu predstavnika udruzenja logorasa koje faktički ne postoji ali to nikoga ne brine. Kancelarija ne radi vec dugo vremena, nema nikakvih aktivnosti osim virtualnih predstava, ali izlazak ispred šehidskog spomenika i slikanje za društvene mreže je herojstvo...e, pa vjerujte meni više nije.

Lazemo gore nego srbi! Jedino sto dobro znamo je da piskaramo po fb i tu izigravamo narodne heroje. Vrijeme je da očistimo svoj korov pa da napokon krenemo iz nekog početka...ali kako???

Vrišti mi se od svega i od naših i od njihovih...ne možemo se sakupiti pa sami na neku našu lokaciju postaviti ploču sa 102 imena naše djece bez ikakve i ičije saglasnosti. Roditelji i rodbina...ko je taj ko nam to može zabraniti? Ko je taj ko će stati pred te roditelje? Ali nema niko hrabrost da krene u takav juriš već samo jurišaj po fb...e, pa Boze, dokle će naš život i nasa stvarnost biti virtualni svijet??? Dokle će naš najveci uspjeh biti javna kuhinja??? I veličanje nekog tamo Jasmina Spahića o kojem mediji bruje jer je eto narodni junak, otvorio javnu kuhinju u Prijedoru a on iz Dubice. Joj, joj...koliko apsurda u nas Bosnjaka??!!!

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.