Izdvajamo

Piše: Midheta Delkic

09. januar 2017. Prohodali ko u najbolja vremena, jedino nas zeznulo skraćeno radno vrijeme a mi htjeli pojesti picu u Bingu. Nema zastava na svakoj kući, najviše na aerodromskom naselju i tamo gdje su izbjeglice. Pokoja i na zgradama po balkonima. Najvise zastava druge nam susjedne drzave Srbije, manje Republike Srpske. Jedan skroz normalan dan u životu nas "povratnika", nisu me uplasile tolike zastave ni defile u Banjaluci koliko društvene mreže i silovanja tastatura svih vas koji brinete iz federacije i inozemstva za nas...citajuci neke komentare doslo mi da se zamotam u onu staru zastavu sa ljiljanima ili BiH zastavu i da izidjem hodati po gradu...nek puca kud pucati mora.

Ma da vas vise i mrska i draga...ljutite se "kolko gojc" hoćete ali stvarno ste pretjerali...čast izuzecima koji nisu dali poseban značaj ovoj maskaradi...gledam samo koliko lajkova za proučenu fatihu predstavnika udruzenja logorasa koje faktički ne postoji ali to nikoga ne brine. Kancelarija ne radi vec dugo vremena, nema nikakvih aktivnosti osim virtualnih predstava, ali izlazak ispred šehidskog spomenika i slikanje za društvene mreže je herojstvo...e, pa vjerujte meni više nije.

Lazemo gore nego srbi! Jedino sto dobro znamo je da piskaramo po fb i tu izigravamo narodne heroje. Vrijeme je da očistimo svoj korov pa da napokon krenemo iz nekog početka...ali kako???

Vrišti mi se od svega i od naših i od njihovih...ne možemo se sakupiti pa sami na neku našu lokaciju postaviti ploču sa 102 imena naše djece bez ikakve i ičije saglasnosti. Roditelji i rodbina...ko je taj ko nam to može zabraniti? Ko je taj ko će stati pred te roditelje? Ali nema niko hrabrost da krene u takav juriš već samo jurišaj po fb...e, pa Boze, dokle će naš život i nasa stvarnost biti virtualni svijet??? Dokle će naš najveci uspjeh biti javna kuhinja??? I veličanje nekog tamo Jasmina Spahića o kojem mediji bruje jer je eto narodni junak, otvorio javnu kuhinju u Prijedoru a on iz Dubice. Joj, joj...koliko apsurda u nas Bosnjaka??!!!

...počinje priču o Kozarcu Ibro Kahrimanović: "Kozarac živi zahvaljujući dijaspori, odnosno Kozarčanima koji su se nakon progona zaustavili u evropskim zemljama, u Americi. Ali, iz ljubavi, iz nekakvog svog kozaračkog inata ponovo su izgradili ovo mjesto, čime je Kozarac postao simbol povratka u BiH. Istina, najveći broj njih dolazi za novogodišnje praznike i tokom ljeta, ali ono što su izgradili ovdje – kuće, drugi objekti – garancija su da će se vratiti zastalno i nastaviti živjeti ovdje."