Izdvajamo

Piše: Dragan Bursać

Pa ko bi to? Da ti pobiju sve?

Evo, ovaj Fikret Bačić iz Zecova, tu kod Prijedora...

Fikret peti put čeka da ugleda kosti svojih 29 članova familije, od kojih je 15 djece. A obilježava se Dan nestalih. Ljudskost je nestala, komšije su nestale. Ljudi u nama su nestali. Samo Fikret stoji poviše bagera i traži svoje najmiije. I tako iz dana u dan.

Trenutak nestajanja

To se (ne)ljudski zove potraga za nestalima. Kako možeš tražiti nestalog čovjeka? Nestalo dijete? Toga nema. To ne postoji. Ne može nestati! Postoje mrtvi ljudi i mrtva djeca. Postoje živi ljudi i živa djeca. U Fikretovom slučaju, čitava familija je pobijena. Nema živih.

Fikret kaže da mu je u trenutku pobijeno sve. Nije nestalo, pobijeno:

Evo vam crtice smrti.

"'Ajmo, svi napolje, jedno po jedno", čuje se promukli glas spolja, koji utjeruje strah u kosti.

Zijad drhtavom rukom navlači cipele i posrće. Tada se začuje rafal. Jedan, pa još jedan, i još jedan, a onda se sve stapa u hor rafala. Zijad, onako bos, skače ustranu i kroz šumu metaka što mu rove oko nogu bježi u obližnju baštu, pa niže iza zida susjedne kuće. On je živ, čudom spasen, ali ubice očigledno imaju prečeg posla. Šaraju rafalima po mrtvoj familiji Bačić, a one koji se još miču i pokazuju znakove života "ovjeravaju" hicima iz pištolja. Žetva ljudskih života i jedne porodice u nekoliko minuta.

Zijad, koga udara adrenalin, gleda lica mrtve porodice i živih dželata. A dželati su komšije. Tu, iz susjednog zaseoka. Srbi koje Zijad ne mora posebno da prepoznaje. Pa zna ih čitav život. I sve traje nekoliko minuta. Četnički monstrumi odlaze, ali prvo provjeravaju ima li još ko živ kod komšija, pa je pravo čudo kako je, zapravo, od 33 Bačića njih četvero preživjelo.

"Ležao sam neko vrijeme kod komšije u grahu, i onda otišao do kuće, da vidim ima li nekoga živog. Kod komšije Ibrahima sam vidio s leđa ženu i dvoje djece, koji su sjedili na klupi naslonjeni jedno na drugo. Vjerovatno su ih tu zatekli i ubili", prisjeća se Zijad Bačić.

Zijad je Fikretov najbliži rodjak. Vidite, on nije nestao, on nije meditirao, on je najprostije rečeno preživio.

Ako možemo, hajmo se skloniti od porodice Bačić koja je istrijebljenja, doslovno.

Evo vam zvanično mišljenje:

50 hiljada nestalih Prijedorčana

Seida Karabašić, ispred Udruženja Prijedorčanki «Izvor» pogleda put tebe, mene, put nas, pa kaže:

– Svake godine obilježavamo ovaj dan u saradnji sa svim regionalnim udruženjima koja obilježavaju Dan nestalih. Podsjećamo i ovaj put na velik broj nestalih u Prijedoru i pitanje je gdje su posmrtni ostaci nestalih, jer porodice onih koji nisu našli svoje najmilije dan žive s tim pitanjem. Nažalost, mnogi neće dočekati trenutak da ih pronađu, mnoge majke su umrle. Zato od nadležnih institucija tražimo da ubrzaju ovaj proces, a od onih koji znaju gdje su grobnice očekujemo da nam pomognu da bi barem majke koje su žive saznale istinu «

Nego, znate li koliko je «nestalih» u Prijedoru»? Nestalih je oko 50 hiljada. To su oni navodno živi, koji navodno žive, gledaju, sklanjaju pogled i ne govore gdje su i kako pobijeni ljudi, majke žene i djeca. U Prijedoru je zaista, zaista najmanje 50 hiljada verifikovanih živih mrtvaca.

Što je opet surovo za svu onu djecu, žene i muškarce koji hodaju oko njih kao dusi?

E, njih je 650, kažu brojevi sklopljeni u cifre. Dakle 650 ljudskih jedinki nije upokojeno. Nije izvršen vjerski, emotivni, porodični niti bilo koji znani obred. Govorimo samo u Prijedoru. Mislite o tome...

Ako se izmjestimo iz Prijedora, imamo šta?

Omer sa Vračara


U ovoj našoj zemlji, u Bosni i Hercegovni nedostaje preko 7 hiljada ljudi. Nedostaje? Kako gnusan izraz. Hoćete li priču bez velikih brojeva? Priču o pojedincu? Priču o bratu i sestri?

Evo vam priča:

Znate li ko je Remza Šeta Hamzić?

E, pa Remza je prije 26 godina «izgubila» svog brata Omera. Posve zanimljiva priča «gubljenja». Omer je tog maja '92 krenuo iz Beograda da spasi porodicu u Višegradu. Zvuči vam čudno? Omer je sa svojom sestrom Remzom živio na Vračaru u Beogradu. Ulica Šumatovačka. Omer je radio u policiji. Omer je ubijen od strane monstruma Milana Lukića i ekipe kada se vraćao iz Višegrada.

Neki će reći da je «nestao». Taj nestanak je Beograđanku Remzu za vijek vijekova udaljio od Beograda. Jer, kostiju brata Omera nema, a šutnja je jača od dobovanja dobroćudnog «nestajanja». Remza se više nikada nije vratila u Beograd. Živi u Sarajevu.

Za svoga brata «nestalog» kaže:

«Očigledno njegovi školski drugovi nisu mu dali dalje. To su bili ljudi koji su ga poznavali – Novakovići, Indžići. To su ljudi koji i danas žive tamo, a mi nemamo snage ništa individualno uraditi po tom pitanju.»

Euri za mrtvu djecu i malo zaturanje

A, znate li ko je Raduška Pavlović? To je žena koja je u ratu «ostala» bez sina, i muža u Vozući. Slađan, njen 21-godišnji sin je zarobljen i od tada se traga za njegovim posmrtnim ostacima. Zovu je tu i tamo kerberi rata, koji joj nude za hiljadu eura mjesto smaknuća ili čak kosti...

Kako ćemo svi mi sa Fikretom, Seidom, Raduškom, Remzom...? Kako ćemo sa porodicama svih onih 7 hiljada tzv. nestalih?! Ehej, pa to je grad u današnjoj nomenklaturi mjerenja demografske katastofe!

A, ako ćemo se u oči gledati, niko nikoga nije zaturio, izgubio. Tu su oni, dva metra od nas i naše savjesti.

Jer, pazite, čovjek nije kliker. Pogotovo živ ili barem životu blizak čovjek. Pa ni kliker ne nestaje. Ljudi su ubijeni. Čitave porodice, sa djecom. Od kolijevke pa da do groba, baš do groba, nestanak je naša proba. Proba ljudskosti. A, koliko vidimo i znamo, slabi smo ljudi. Jer, da smo iole dotakli tu ljudskost, ne bi «zaturili» 7 hiljada ljudi, vojsku silnu.

P.S.

U ovoj zemlji je preko sedam hiljada ljudi nestalo. Budite ljudi i prijavite bilo koji znak koji bi mogao dovesti do pronalaska ubijenih.

Izvor: Al Jazeera


"Skloni obuću kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je ćilimom zastrta." Nedžad Ibrišimović