Piše: Alma Čirkić

Vrišti ona moja sinoć iz sveg glasa. Doziva tatu iz svoje sobe. Zvuči uplašeno. Skočimo oboje. Znate osjećaj kad vam se u sekundi odsjeku noge? Odmah vam je i muka. Od straha, naravno. Ulijećemo u sobu, plašeći se sta ćemo zateći. Sjedi na krevetu, podvila noge, mobitel u ruci, jedna slušalica u uhu, druga van i pokazuje prstom na zavjesu.
„Skakavac! Tata, molim te, izbaci ga van!“
Pogleda on u mene. Pogled govori: „Jel ona nas možda malo...?“
Pogledam ja u njega pogledom koji kaže: „ Ma samo ga izbaci...“

Razmišljam sinoć. Vratim se u prošlost. Sjećate se kupljenja sijena? U papučama, naravno. Probode neka travka. Ujede i mrav. A onaj osjećaj znojnog tijela na koje se zalijepi prašina? Pa bocka. Peče. Iritira.
Moj tata bi obično kupio veliki bostan i stavio ga u bure sa hladnom vodom, ali tako da je na meti pogleda. Onog momenta kad nam se učini da ne možemo više, pogledamo prema bostanu i krenemo da grabimo sve brže i brže.
Peckaju malo i ledja od sunca. Za kupljenje sijena obično se oblačila majica sa najtanjim bretelicama. Potamne ledja pa se ponosno prošetaju kroz čarsiju. Bez trunke umora, nastavlja se dalje. Ide se u lov. Lov na svjetlace.
Bože... Ništa nam nije smetalo. Ni na šta nismo bili alergični. Čuj, molim te...
Skakavac!

Sijena nemam. Ne sjećam se ni kada sam posljednji put vidjela stare drvene vile za sijeno. Ni dimirliju na koju bi strina stavila maslenicu i mladi sir. Nema ni tate. Ni bureta s vodom za bostan...
Znam! Imam teglu!
„Sine, ne planiraj ništa za vikend! Idemo u lov!“
„Kakav lov, draga mama? Jesi li zaspala? Sanjaš li nešto?“
„Sanjam, sine. Neka bolja vremena...“