Na Korićanskim stijenama, nedaleko od Vlašića, predstavnici udruženja i članovi porodica žrtava obilježili su danas 26. godišnjicu masakra koji su nad prijedorskim civilima, Bošnjacima i Hrvatima, počinili pripadnici tadašnje prijedorske policije koja se nalazila pod rukovodstvom bosanskih Srba.

21.augusta 1992. godine organizovani konvoj se preko 1200 građana Prijedora, muškaraca, žena, djece i starijih osoba, Bošnjaka i Hrvata, u cilju "čišćenja" grada od svih nesrba, krenuo je prema Travniku. Civilima je rečeno da idu u razmjenu. Međutim, dan kada su navodno trebali dočekati slobodu se za preko 200 prijedorskih civila od kojih je većina prethodno preživjela nesnosne patnje i mućenja u prijedorskim logorima, završen je na ovom mjestu, Korićanskim stijenama.

Na rijeci Ugar, mjestu gdje su mnogi članovi porodica posljednji put vidjeli svoje najmilije, razdvojeni su od žena i djece i u dva autobusa doveženi na ovo mjesto.
Uslijedio je masakr: sprovedeni su do ivice ceste iznad provalije, naređeno im je da se okrenu i pomaknu ivici provalije, da kleknu kao da se mole Bogu. Slijedila je pucnjava i bacanje u ponor. Mnogi logoraši su se u nadi da će izbjeći smrt, sami bacali i provaliju.
Zločin su počinili pripadnici interventnog voda policije RS iz Prijedora, uz znanje civilnih i vojnih vlasti Prijedora i ostalih dužnosnika na čelu bosanskih Srba u to vrijeme.

Uplakana lica majki, sestri, kćerki, očeva, djece i ove godine su bili na mjestu na kojem su njihovi najmiliji ubijeni, a potom bačeni u prirodnu jamu u zemlji duboku nekoliko stotina metara.
Nekoliko stotina članova porodica žrtava - majki, sestara, supruga, braće, očeva, kao i bivših logoraša, prisjetilo se svojih najmilijih. Nakon komemoracije, u znak sjećanja na isto toliko žrtava užasnog masakra počinjenog na današnji dan 1992.godine, bačena su 200 crvena cvijeta.

Jedan od preživjelih ovog masakra je Edhem Hadžić-Crni. Danas nije mogao da govori. "Sve me steglo, a grudi hoće da se raspadnu, ne mogu ugušit ću se" uspio je kroz plač izgovoriri Crni.

U povratku sa Korićanskih stijene kratko zaustavljanje na lokalitetu Vitovlje kod hajr česme i spomen ploče posvećena prijedorskim civilima, Bošnjacima i Hrvatima koje su prije 26 godine na Korićanskim stijenama ubili pripadnici tadašnje prijedorske policije koja se nalazila pod rukovodstvom bosanskih Srba.
Hajr česmu i ploču su, 21.08.2015.godine, podigli Senada i Indir Selimović, bračni par iz Bosanske Gradiške, koji danas živi u Travniku. Na hajr česmi i spomen ploči piše "Da vidiš, da znaš, da pamtiš, da se ne ponovi 21. august 1992".

Kod česme smo našli Senadu Selimović sa njenim prijateljima, čekali su porodice ubijenih na Koričanskim stijenama. Posebno dirljiv susret sa Senadom koju su prijedorčani i kozarčani zavoljeli kao svoju najrođeniju, mada ona nikad nije bila u Prijedoru.

"Generacije prolaze, mlađe generacije dolaze i ne bih željela da se ovaj zločin ikad zaboravi. Tu su učinjena djela koja se ne smiju zaboraviti", kaže nam Senada.

Ovo je velika satisfakcija porodicama žrtava Prijedora da je neko ko nema dodirnih tačaka sa Prijedorom ili Kozarcom, sa žrtvama tog grada, ipak, odlučio da napravi nešto ovako kao znak podrške nama u Prijedoru i Kozarcu, gdje nam nije omogućeno da podignemo bilo kakav spomenik.
Senada. Hvala ti, govorili su prisutni.

Nijaz -Caja Huremović

Govor Mirsada Duratovića na Koričanskim stijenama

KORIĆANSKE STIJENE, 22.08.2018
"RUŽE RUŽAMA"

Korićanske stijene - simbol zločina Interventnog voda prijedorske policije

Korićanske stijene su mjesto zločina koje je Haški Tribunalu u svim dokazima i mnogobrojnim sudskim postupcima kategorisao kao mjesto koje pokazuje svu brutalnost zločinačkih hordi, odnosno najslikovitiji primjer masovnih ubistava sa ciljem etničkog čišćenja teritorija.

Počinioci maskra odnosno ubice, njih 11, ukupno su osuđeni na 200 godina zatvorske kazna za ubistvo 224 logoraša. 200 godina je mnogo.. dug period... rekli bi zaslužena kazna...tako zvuči na prvo slušanje.
Preračunato međutim ova grupa je za svakog ubijenog logoraša dobili sramnih 10,5 mjeseci zatvora.
Pitam sudsko vijeće koje je donijelo presudu zar život jednog logoraša iz Prijedora vrijedi 10,5 mjeseci zatvora ???

Pitam Sud BiH zar je za progon 224 logoraša, njihovu pljačku, nehumani transport i okrutno postupanje u toku transporta, svirepa ubistva, nehumano postupanje sa tijelima ubijenih a zatim i njihovo skrivanje od porodica do dana današnjeg, odmjerena i pravedna kazna 10,5 mjeseci po jednom ubijenom logorašu???

Ako niste mogli izreći dugoročnije kazne zar niste barem u toku ovolikog broja procesa uspjeli da dođete do informacije o posmrtnim ostacima ubijenih logoraša i vratite ih porodicama. Donoseći presude uzimali ste počiniocima masakra neke olakšavajuće činjenice u obzir i njihova lažna pokajanja koja oni negiraju nakon izlaska iz zatvora. Na taj način, svojim presudama, omogućili ste im da se što prije vrate svojim porodicama,prvi već izlaze na slobodu. Zločince vraćate kućama i njihovim porodicama ali niste žrtve njihovih zločina vratili njihovim porodicama. Niste do danas između ostalih ni Hari Elezoviću vratili dva sina. Gdje je tu pravda?

Sram da vas bude majki i očeva koji su umrli a nisu dočekali da ukopaju svoju djece...stidite se ovih majki i očeva koji ovdje stoje nad ovim ponorom, ovom grobnicom svoje djece, roditelja koji svaki dan umiru od tuge a umrijeti nemogu.
Stidite se pred ovom djecom ubijenih logoraša koji nemaju mezar i grob svojih očeva da posjete. Pokušajte se staviti u njihovu kožu i osjetiti tugu, čemer, razočarenje,ljutnju i bijes u njihovim srcima.

Stid da vas bude i zato što niste nalogodavce i organizatore zločina na Korićanskim stijenama ali i Tomašice, Hrastove glavice, Jame Lisac i mnogih drugih zločina u Prijedoru procesuirali. Znate jako dobro da je to Krizni štab opštine Prijedor iz tog perioda. Zločin na Korićanskim stijenama počinjen je od strane interventnog voda policije Republike Srpske iz Prijedora. Međutim ovaj zločin je planiran,naređen i organizovan mnogo prije. Počinjen je po naredbi Kriznog štaba opštine Prijedor i uz znanje i odobrenje civilnih i vojnih vlasti bosanskih Srba u to vrijeme.

Nakon masakra, izvršioci i vozači autobusa su se u Skender Vakufu častili jelom i pićem a plaćali novcem i zlatom opljačkanim od prognanih i ubijenih žrtava.

O okrutnosti zločina ne govori broj presuđeni i godine zatvora. Najjasniju sliku daju izjave počinioca i svjedoka koje su dali na suđenjima a koje nisu toliko prezentirane u javnosti.

Svjedok 1-počinilac zločina

"Strijeljali smo civile koji su klečali"-

Jedan od osuđenih je kao svjedok Tužilaštva BiH opisao na koji način su strijeljani civili na Korićanskim stijenama.
"U dvije vrste su bili poredani muškarci. Svi su bili civili. Niko nije imao uniformu. Klečali su na koljenima iznad provalije. Prema mojoj procjeni bilo ih je oko 70. Čuli smo prvo pucnje sa mjesta na kojem je bila druga grupa Bošnjaka. Onda smo i mi počeli pucati. Ja sam pucao iz malokalibarske puške. Ispalio sam pet metaka".

Zatim je kazao da su neki od zarobljenika počeli da bježe, protrčavši pored njega. Onda je on uzeo automatsku pušku, jer nije imao više municije za malokalibarsku pušku, i nastavio da puca sa drugima pripadnicima Interventnog voda.Nakon što su završili sa pucanjem, jedan od njih(Damir Ivanković) je sišao u provaliju da vidi ima li preživjelih. Nakon što je sišao, čulo se još nekoliko pucnjeva. Dobio je 13 godina zatvora.

Drugi svjedok

Prije kvara na autobusima, ispričao je svjedok, s njima je bio neki vojnik zvani “Zoka” iz Tukova, koji je naredio dvojici civila da od ostalih pokupe novac i zlato.
“Zoka je potrpao u džepove od vojničkih hlača puno para, a kesu s nakitom uzeo je vozač”, kazao je svjedok, dodavši da je on predao oko 3.000 tadašnjih maraka i sat.

“U povratku smo stali u Kneževu, u ugostiteljskom objektu. Počela se skupljati pratnja iz interventnog voda. Popila se kafa, koje piće i prodiskutovalo se o tome. ”, rekao je svjedok.

8 puta je konvoj opljačkan do Vlašića i onda se tim opljačkanim novcem časte,jedu i piju u kafani u blizini mjesta zločina. Oteto zlato su odnijeli kućama možda da poklone suprugama, sinovima, kćerkama. Dali su se ikada zapitala odakle je to krvavo zlato koje su dobili na poklon?
Nakon maskra preživjeli svjedok je ispričao kako se drugi dan mještani silazili među ubijene i pljačkali leševe odnoseći sa njih garderobu i obuću.

Treći svjedok, bivši pripadnik policije iz Skender Vakufa (Kneževa)

“Nekoliko dana poslije išao sam na lice mjesta, kada sam vozio načelnika stanice. Vidio sam hrpu ljudi. Slabo se vidjelo – to je ispreplitano jedno preko drugog. Već je bilo crno”, kazao je svjedok, te dodao da je potom odvezao načelnika u Imljane, selo u kojem je bilo “više policajaca iz Prijedora, i naš načelnik se sastao s načelnikom iz Prijedora – Drljačom”.“Ne znam o čemu su razgovarali, ja sam stajao sa strane, okretao se tu neki ražanj. Bila su jedno dva-tri ražnja”, ispričao je svjedok.

To zdrav ljudski razum ne može zamisliti da okreću tri ražnja na 100 m zračne linije od mjesta zločina i tijela ubijenih.

I onda kažu nema kolektivne krivice, pojedinci su činili zločine, imaju ime i prezime.
Tačno da samo jedan može povući obarač ali tih koji su vukli obarače je bilo mnogo i nisu krivci samo oni.
Haški tribunal je utvrdio da je između 5000-6000 vojnikai policajaca učestvovalo u čišćenju Mataruškog Brda a isto tako i Kozarca. Negdje oko 100 ih je bilo u pratnji konvoja, 30-ak vozača, zatim policija i civilna zaštita iz Kneževa pokušava da sakrije leševe, selo pljačka leševe i krije grobnicu, znaju civilna,vojna i policijska vlast od Prijedora do Banja Luke sve i tadašnja Vlada RS-a, znaju i oni koji su dali autobuse i kamione za deportaciju i mašine za uklanjanje leševa , znaju i, ma mogli bi do sutra nabrajati ko sve zna i znao je...

Ko se usuđuje reći da zločin ima svoje ime i prezime i da nije kolektivna odgovornost kad i danas nakon 25 godina ćute i prikrivaju i počinioce i saučesnike, i aktivni učesnici i pasivni posmatrači...svi ćute i svi su saučesnici u zločinu. I dok god ne pronađemo posmrtne ostatke ubijenih civila jasno je da se zločini kriju a broj saučesnika iz dana u dan raste.
Mi nećemo odustati i nećemo se umoriti od potrage za počiniocima i suačesnicima , i potrage za posmrtnim ostatcima.Oni nisu samo brojevi. Oni imaju svoja imena i prezimena i nekoga svoga ko u njihovo ime svaki dan pravi korak do pravde.

Predmet Korićanske stijene nije završen procesuiranjem 11 zločinaca do danas. I ne postoji sigurno mjesto u Republici Srpskoj, Srbiji , u Europi, Americi ili bilo gdje na kugli zemaljskoj gdje ratni zločinac može imati miran san.

Kažu nije genocid a željeli su ukloniti ne samo žive sa područja gdje su živjeli već i mrtve nisu željeli da ih imaju u Prijedoru.
Za zločine u Srebrenici su izrečene do sada presude za 45 osoba i 699 godina zatvora ukupno.
Za zločine u Prijedoru osuđeno je 46 Prijedorčana (624 godine zatvora) + 7 zvaničnika RS-a iz tog perioda.

Genocid je gospodo sudije bez obzira imali vi hrabrosti ili ne da ga presudite.
Sljedeća komemoracija žrtvama genocida u Prijedoru bit će organizovana pred zgradom Suda i Tužilaštva BiH-a.

Korićanske stijene, 22.08.2018.godine
Mirsad Duratović
Predsjednik
Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka