Izdvajamo

Preživio sam OMARSKU što se smatra sudbinom gorom i od same smrti.

Piše: Emsud Blažević

NISTA TI JOS NISI DOZIVIO

Treci dan poslije napada na Kozarac 1992 g. kad sam priveden u Keraterm i kad sam pogledao koliko je naroda vani i unutra tad sam rekao mom komsiji : - e moj Krimi sta smo dozivjeli - nista ti nisi dozivio sta ces tek dozivjeti rece on , tako i bi.

U Omarsku smo krenuli kao ovce , ali ne na pijacu nego na klanje. Voznju do Omarske i gazenje po ledzima netreba objasnjavati , ali je interesantna ta vijest sto odma procuri., idemo za Omarsku! Na ulazu u prostor rudnika od velikog straha neki su posli bjezati otvarajuci vrata autobusa , tu je medzu njima bio i Stimac.

Kadir Grozdanic odma pade ko svitlac. Pocelo je odvajanje , prvi je bio Braco Denic - nerado se odazva, ali udze Tadic Milorad zvani Brk i fino ga uze ispod ruke, hajde bolan sta se bojis. Nikad se vise ni vratio nije ! Tad pocinje uvertira u pakao.

NI IME MU NIJE ZNAO IZGOVORITI

Kad bi pocela tuca tad pocinje i tisina (valjda od straha) malo dalje od elektro radione gdje sam bio cuju se krikovi, a to ce biti Eno Alic, Emir Karabasic i Fikret Harambasic. Na svaki krik mi bismo prestajali disati.

Dodze nizi sarenac u elektro radionu na vrata i kaze: Hrnic Asko ! Svi sute. Opet on - Hrnic Asko ! Svi sute . Treci put- imal tog? A neko ce na to: nema Asko ima Jasko , e taj hajde izlazi. On usta ispod stola , gdje je lezao u crnoj koznoj jakni namjesti tijelo za tucu pokretnim vjezbama 2 puta i ode.

Majko moja, kazu da je bio 20.06.1992. ja nepamtim datum, ali ucim tog dana koliko god mogu. Jasko je rodzen 06.05.1963 to znaci da je imao samo 29 godina.

KRIKOVI NAM BLOKIRALI GOVOR

E te krikove ko je prezivio nemoze biti normalan. Cak su i strazari zacepljali sebi usi da necuju te krikove. U ustima vise ni pljuvacke nije bilo, a ruke bi zavlacili u unutrasnjost sebe i pokusavali da postanemo mali smotuljak ili da nestanemo vec jednom.

Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogucnost da se iduceg dana necemo vidjeti. Koliko god da su trajala ta uzasna ubistva sa odkidanjem polnih organa i to sa zubima , ta sjecanja nemogu izaci iz ljudskog tijela .

Poslije te brutalne tiranije muzika pa tisina , ta mukla ruzna tisina poslije koje dolazi smrt (a svi se pitamo cija). Nakon tih ubistava i krikova Ene , Emira , Fikana i Jaska rahmetli mi smo 2. dana sa ocima pricali, oci su nam bile govor, a usta su bila blokirana od straha koji se uvukao u kosti.



KAD MI JE STAVIO PISTOLJ U USTA POZELIO SAM SMRT

Dolazili su razni koljaci da iskale bijes kao vukovi zedni ljudske krvi pa tako i Duca Knezevic. Izdvojio je mene i jos dvojicu da se malo igra fudbala sa nama . Poceo nas je sutati po hangaru gdje su bile radione od dempera . Jednog , drugog , treceg i tako dok se nije umorio.
Ja sam tad bio od 45 do 50 kg tezak , kost i koza . Kad je Duca iznemogo rece mi -ZINI- ja zinu on mi stavi pistolj u usta , reko evo smrti fala Bogu . I od tad neznam sta je dalje bilo. Kad sam se probudio neko mi rece idi operi se , ja sam posao teturati prema elektro radioni opet ce neko - ne tamo! Jer su tamo tukli ostale i ja nekako oporavim prema WC-u .

Nisam se smio odma oprati dok koljaci ne odu jer bi me mogli opet vidjeti , sakrio sam se u WC . Kad se smirilo izadzoh polako do spigle , pogleda sa jednim okom , sva mi glava krvava , valjda me udario nekom palicom umjesto metak u usta.
Najmanje se ubijalo sa metkom, vecina ubistava se dogadzala premlacivanjem sa raznim predmetima.

MOLIO ME ZA MEKINJE-A SAD MI NI KRUHA NEDA

Teska je glad , pa te natjera da u momente neznas gdje se nalazis . Na ulazu u elektro radionu gdje sam boravio pogleda u covjeka sa SMB uniformom i papovkom na ledzima , pogleda i on mene , a ja ko iz topa-znades li ti mene? Znam rece mi! Pa bil mi donio malo kruha ? Eh staje vas koce vama svima nadavati , i ode .

E to ti je onaj Srbin iz mlina sto je uvijek letao oko mene i uvijek trazio vise mekinja obecavajuci mi kule i gradove tad , ali sam brzo shvatio da je obecanje ludom radovanje . Velika je glad bila pa je covjek vjerovao u svakog poznanika , gdje su mnogi tako i glavu izgubili.
I tako sam prezivio Omarsku sto se smatra sudbinom gorom i od same smrti.

MANJAĆA

Na Manjaci mi je najteze bilo tu noc kad smo stigli i kad su izvodili iz autobusa da jos koju ovcu zakolju . Naravno tako mrsav klecao sam na kamenoj cesti pola dana , e tu sam proplakao.

Tek poslije podne smo usli u stale i tad sam malo odahnuo. A najdraze nam je bilo kad ugledamo vozila crvenog kriza iz Zeneve , ko kad vidis svoje najmilije. Da nije bilo njih pocrkali bi od gladi i bolesti.

Navece pokiselis kuruza u konzervu a sutra zobaj. Jednom mi Huse Z. zatrazi malo kuruza a ja reko nedam, (kako to danas zamisliti) ali je valjda glad jaca od karaktera jednog covjeka.

Da da Bog da ostanemo prikolko normalni i sa polovnim zdravljem da docekamo starost, samo mi jos to treba i nista vise . A onim Srbima zelim da prozive ono sto sam ja i nista vise. .........................................Ovo sam napisao na nagovor ``bolje da se zna`` jer ko nije bio za vrijeme rata kod nas nemoze ni znati dok ne cuje ili dok ne procita.


Emsud Blažević


Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović