Naš Prijedor je sahranjen s nevinim ljudima, čija imena odzvanjaju sa stranica ‘Knjige nestalih Prijedora’, kao u prozivkama iz koncentracionih logora Omarska i Keraterm’, kaže izbjeglica, novinar, aktivist, pisac.

Polaroid kauboj melanholična je knjiga, teška i opora, jer govori o stvarima koje će, isprva, čitaoca iznenaditi i zbuniti. Knjiga govori o mnogo stvari, važnih i bitnih za Bosnu i Hercegovinu, iako je riječ o knjizi fikcionalnih priča. Iz njenog sadržaja mogu se iščitati različite priče, ali najasnije jedna: u njoj je opisan život prijeratnog Prijedora.

Prvi dojam kod mnogih koji su knjigu pročitali bio je neka vrsta šoka, jer je teško priče iz sretnog djetinjstva i bezbrižne mladosti povezivati s toponimom kakav je Prijedor. To je grad, na veliku nesreću hiljada pobijenih, koji je danas široko poznat po najstrašnijim ratnim zločinima, po brutalnim pogubljenjima bošnjačkih i hrvatskih civila, po egzodusu, po koncentracionim logorima, kakvi su Omarska, Keraterm i Trnopolje, ali i po masovnoj grobnici Tomašica, jednoj od najvećih na tlu Bosne i Hercegovine.

Refik Hodžić je bio sve, ako se tako može reći – izbjeglica, novinar, aktivist, glasnogovornik Haškog tribunala, pisac – i u svakom svom naporu nastojao je učiniti jednu te istu stvar – doseći istinu. Njemu je uvijek najvažnije bilo da kaže šta se to stvarno desilo, da svojim radom raskloni maglu propagande i javnost suoči s činjenicama. Učinio je veliku stvar napisavši knjigu koja će nekim čitateljima, kako i sam to potvrđuje, djelovati pomalo nadrealno, jer je u njoj opisao život Prijedora prije nego je grad, s okolicom, preživio apokalisu. Taj Prijedor, kako sam kaže, danas živi samo u sjećanjima onih koji ga pamte – sve ostalo je nestalo.

Knjiga Polaroid kauboj, koju je objavio sarajevski portal Nomad, uspješnica je koju publika rado čita, a književna kritika hvalii, pa je objavljivanje knjige povod za razgovor s njenim autorom.

Meni djeluje pomalo nevjerovatno ono što je opisano u Vašoj knjizi priča Polaroid kauboj. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali nakon ratnih zločina počinjenih na području opštine Prijedor, djeluje pomalo nadrealno čitati pripovijetke smještene u taj grad koje opisuju sretno vrijeme i lijepo djetinjstvo. Kakav je bio život u Prijedoru tih ‘mitskih’ 70-ih i 80-ih godina?
– Da, niste usamljeni u “čitanju Prijedora“ na taj način. Ljudima je teško zamisliti da je Prijedor mogao biti išta osim poprišta strahotnih zločina. Ime moga grada poprimilo je jednodimenzionalno značenje, koje usisava sva druga i sve nijanse života jedne zajednice, poput Hiroshime ili Mathauzena. A život koji opisujem u svojoj knjizi bio je običan, veličanstveno, čarobno običan. Tek nakon kataklizme koja će uslijediti spoznali smo svu vrijednost malih, običnih života koji su istovremeno veliki i ispunjeni dramom.

Usvojili ste literarni pristup koji dosta računa s čitateljevim pristankom da sve opisano u prozi na neki način doživi kao autobigrafsko. Taj idilični svijet je, pretpostavljam, bio uništen izbijanjem rata?
– Naravno. U predgovoru za Knjigu nestalih Prijedora rekao sam da našeg Prijedora više nema i nikada ga neće biti. Njegova duša je žrtvovana za strateške ciljeve i stvaranje države u kojoj će biti dobro samo jednima na račun drugih; entiteta gdje su dojučerašnji kumovi i komšije, radne kolegice i saigrači u školskom fudbalskom timu svedeni na podmukle neprijatelje, kojih se treba kloniti po cijenu samoizolacije. Naš Prijedor je sahranjen s nevinim ljudima, čija imena odzvanjaju sa stranica te knjige kao u prozivkama iz Omarske i Keraterma.

Kada se vratite u ulicu svoga odrastanja, šta tamo zateknete? Mislim, kada prođete tom ulicom, da li se prisjetite ljudi s kojima ste odrasli ili prvo pomislite šta se s njima desilo tokom agresije na Bosnu i Herecgovinu?
– Iako su neke moje neposredne komšije još tu, ulica više nije ista. Neki ljudi su ubijeni, većina drugih živi od Švedske do Novog Zelanda, pa se viđamo rijetko, uglavnom ljeti. Došle su neke nove porodice, život je pustio novo korijenje. Sada, kad je umrla i moja mati, i ja sve rjeđe odlazim tamo. Ipak, nikad nisam došao kući a da mi srce nije zaigralo. Kad čujem djecu kako se igraju na sokaku, ili kad uhvatim zalazak sunca sa svoje terase, duboko se raznježim, to me vrati u djetinjstvo. To mi niko ne može uzeti.

U priči Iskušenje opisujete komplicirani emigrantski život i još složeniji odnos s ocem. Da li je Vaša generacija ikada uspjela razumjeti generaciju svojih očeva, jer to ipak nije bio onaj klasični sukob sina s očevim autoritetom. I jedni i drugi našli ste se, zajedno, na istim mjestima; prvo u logorima, a zatim, oni srećniji, u izbjeglištvu, kao što je, recimo, ono Vašeg alter ega iz priče?
– Ne bih se usudio govoritiu ime čitave generacije, ne volim generalizacije bilo kakve vrste, a naročito ne one koje zadiru u porodične odnose. Svaka porodica nosi sa sobom lavirinte najzamršenijih odnosa oblikovanih traumama nebrojenih generacija naših predaka. No, ono čemu sam svjedočio kod mog oca, mojih stričeva i ljudi njihove generacije koji su živjeli u mojoj blizini, bila je posvemašnja izgubljenost u svijetu koji se ruši oko njih u naletu cunamija krvi i zla – izgubljenost koja je prerasla u bijes, a kasnije u duboku, neizlječivu tugu, s kojom su živjeli do kraja života.

Sukobi oca i sina u takvim okolnostima obično su se rađali iz tog bijesa, nekada sinovljevog, pogrešno usmjerenog ka ocu, zato što nije predvidio šta će se dogoditi, što ih nije na vrijeme spasio patnji, a nekada očevog, koji se rađao iz sopstvene bespomoćnosti i osjećaja krivnje. Najstrašnije su prošli očevi i sinovi koji su skupa bili u logorima, jer su ih namjerno mučili jednog pred drugim. To su patnje nezamislive “običnom“ ljudskom biću. Od njih se teško oporavlja.

Kada posmatrate zbivanja iz 1992. godine, koja je prekretnička godina, kako je sada vidite? Da li se moglo naslutiti šta će se desiti i kakvu vrstu pogroma će proći prijedorski Bošnjaci – dakle, zatvaranja u logore i masovna ubistva?
– Umjesto odgovora, citirat ću pismo Muhameda Čehajića, prijedorskog gradonačelnika, koje je iz Omarske doturio svojoj supruzi Minki: “Od moga odlaska, 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar, i prosto ne mogu da shvatim da je ovako šta moguće. Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Zar je život tako nepredvidiv i tako surov? Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan, kao da nikada nisam ni bio živ.“ To je bio naš gradonačelnik, čovjek na izvoru informacija. Možete onda zamisliti da li je neko od nas, “običnih ljudi“, mogao zamisliti šta će se desiti.

U toj priči ste napisali sljedeću rečenicu: ‘Nisam mogao zamisliti ni da će moja zemlja nestati kao duhanski dim, da će u Kozarskom vjesniku, gdje sam objavio prvu pjesmu, jednog dana osvanuti naslov ‘Muslimani, Alijin san vas vodi u smrt!’ Niti su moji prijatelji Nećko Zibin, Edin Muha ili Damir Danicin ikada mogli i pomisliti da će biti pobijeni u prvih nekoliko sedmica ljeta 1992. godine.’ Jeste li svi možda bili omamljeni ili eutanazirani tim mitskim vremenom jugoslavenskog prosperiteta?
– Ništa više ili manje od bilo koga drugog u Bosni i Hercegovini, osim onih koji su zločine planirali i onih koji su znali šta će se desiti, a nisu ništa učinili da ih spriječe.

Prijedorski koncentracioni logori u knjizi su dati samo kao slutnja, a bosanskom čitaocu ne treba mnogo objašnjavati šta se desilo s junacima knjige. I oni slute da su završili na mjestima kao što su Omarska, Keraterm, Trnopolje… Koliko je danas još uvijek priutna svijest o tome da su to bili užasni logori smrti? Zaboravljaju li se te elementarne činjenice, osnovna znanja?
– Mislim da se u i o Prijedoru sve zna. Vlast Milorada Dodika uložila je ogromne napore i sredstva da se istina zamagli, eutanizira, ali to je uzaludan posao. Svi mi znamo šta se desilo, a dokazi koje je prikupio Tribunal u Hagu, koji su dostupni na jedan klik, rad predanih ljudi poput Edina Ramulića i inih Prijedorčana, književni rad Darka Cvijetića, sve to čini revizionizam i negiranje istine besmislenim.

Međutim, posljedice dehumanizacije, koja traje i dan-danas pod Dodikovim pokroviteljstvom, uključuju opravdavanje tih zločina kao nečega sasvim prirodnog u okolnostima rata, pa čak i jednu vrstu trijumfalizma. To je ono što me najviše brine, jer to nema veze s konstrukcijom neke “bolje prošlosti“, nego signalizira namjere iz budućnosti.

Kako danas izgleda Prijedor, odnosno, postoji li još uvijek Prijedor Vaše mladosti, ovaj Prijedor kojega ste opisali u Polaroid kauboju, ili je on zauvijek nestao?
– Prijedor danas izgleda kao skoro svako mjesto u Bosni i Hercegovini van Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle – ljeti živi, a ostatak godine tavori praznih ulica, sve praznijih škola, napuštenih fabrika, oronulih bolnica, zaraslih njiva… To je grad koji se gasi i velikoj je pitanje da li će postojati u ovom obliku za 50-ak godina, ako se sadašnji trendovi nastave.

A moj Prijedor, Prijedor iz Polaroid kauboja? On živi dok su živi moji prijatelji, moja rodbina, ljudi koji dijele uspomene na taj grad i to vrijeme. Kao što sam već ranije napisao, on će živjeti u našim pričama o ćopićevskim djetinjstvima u Kozarcu, zlatnim predvečerjima na Keju i prvim ašikovanjima u slastičarni “Kod Rame”, pričama koje ćemo zaneseno i sjetno pričati nezainteresovanoj djeci čiji će životi biti ukorijenjeni drugdje, od Chicaga do Ljubljane, od Melbourna do Sanskog Mosta. Taj naš Prijedor će živjeti onoliko dugo koliko će trajati naša sjećanja i trag koji o njima ostavimo.

Izvor:Jasmin Agić/ Al Jazeera