Izdvajamo

Piše: Čejko Kahteran

Svaka osoba na ovom svijetu je u svom životu sretala druge osobe. Neki su dolazili, zadrzavali se u nečijem životu kratku. Drugi su ulazili u tudje živote da bi kasnije napuštali ostavljajući za sobom bol i rane, žalost.Takve osobe su se brzo zaboravljale i nisu bile vrijedne pomena. Bilo je osoba koji su došli, ušli u nečiji život i postali jedan lijep i važan dio tog života da bi, na kraju napuštali život te osobe za sobom ostavljajući veliku i nenadoknadivu prazninu.
Majku i oca niko i nista zamjeniti ne može, ali su postojale osobe koje su bile baš kao najrodjenija majka.
Bila je jesen. Kao i obično smo ustali. Ne sjećam se da smo jeli ili nešto ali se dobro sjećam da sam sa mojim bratom Alom bio vani. Izvodili smo neke ”akrobacije ” na živokama, ako neko zna sta su živoke. Igrajuci se tako vidjeh ženu koja je izlazila iz kuće moga dida Latifa. Začudih se jer je did bio sam a sad.... Ta žena se tako nježno kretala a na licu joj je sijao osmjeh. Bila je jako sitna i mršava, preplanule kože, malo prosijeda. Na sebi je imala dimije i bluzu od istog materijala koji su isticale njenu sitnu figuru i činile je još manjom. Prišla je, pomilovala me po glavi i tihim, nježnim ali jako toplim glasom rece ”aha, ti si Ćejko”. Pogledao sam je. U njenim očima se vidjela neka specijalna svijetlos a iz očiju je zračila toplina. A onda je pomilovala i moga brata govoreci ”a ti si sigurno Ale”. A on se kao malo mače pripio uz nju. Onda nam je ispričala kako je naš did Latif pričao o nama i rekao da smo fina djeca. Nasmijali smo se.
To je bila naša nene Tiđa Huremović. Žena koja je rođena i živjela u Brđanima kod Kozarca. Udala se bila. Stekla jednu ćerkicu koja je kasnije umrla od neke bolesti. Nanin prvi muz nije bio nesto plaho ljubazan i dobar prema njoj. Nazivala ga je ”Mehica” pa sam zaključio da se zvao Meho. Poslije smrti nanine ćerke muž ju je progonio i ponasao se neljudski prema njoj. Svako ko je barem jednom sreo moju nanu Tidju, znao je o kakvoj se osobi radi. Onaj stari insan, nježan i pun ljubavi prema svakome. Zato sam bio ljut na ”Mehicu” što je bio nepravedan prema jednoj takvoj osobi. Vratila se nane Tidje u svoje Brđane. Kod svoga brata Bejde i njegove supruge Ajke.

Kada sam, kasnije, sreo Bejdu i Ajku bilo mi je jasno da nane nije mogla ni biti drugašija. Stariji njen brat Muho, živio u Bešićima, ljudina od oko 2 metra visine. Kao da je odvaljen od Kozarackog kamena. A ruke, da ne kažem ručerine ko lopate. A kad sam čuo glas tog grdosije od čovjeka, jednostavno sam zanijemio. Iz tako velikog čovjeka čuo se nježan i topao glas, pun ljubavi i topline. Baš kao i kod nane Tidje. Sreo sam ja Muhu mnogo puta ali.....nikada ama baš nikada nisam mogao osjetiti da je ljut, neraspoložen. Takva je bila i njegova žema Mina. Duša od insana. Brat Bejdo i snaha Ajka. Bejdu sam sreo samo jednom ali je isti kao i Muho i nane Tiđa. Nježan, prepun ljubavi prema svakom. Takav sam utisak stekao. Njegova zena Ajka, nije bila od istog ”kova”. A nije ni čudo. Ona je naša zecovljanka. Rođena u Zecovima. Odrasla u velikoj familiji gdje se naučila boriti se za sve. U tako velikoj familiji nježnost nije bila nesto plaho vrijedna. Znam, kada bi Ajka sada mogla ovo da procita, ismijala bi se. Jer uprkos njenoj ”tvrdoci” izvana bila je velikog srca i dobre duše. Imala je nane i sestru Zadu, koja je zivjela u Kamičanima. Imala nekoliko sinova sa kojima i među kojima sam se osjećao kao medju svojim najrodjenijima. Kao kod moje najblize rodbine.
I eto tako zahvaljujucu nani Tidji, dobismo i mi rodjake u Kozarcu. Išao sam ja sa nanom tamo. Mnogo puta. Igrao se sa Bejdinom djecom, Niskom i Enisom. Bio na svadbi Vahida Muhinog. Svadbi koja je ostala urezana u mom sjecanju iz mnogo razloga a jedan je da iako sam bio ”klinac” 15-16 god, ”smjestili su me u počasno drustvo sa specijalnim gostima i osobama od posebnog značaja za familiju. Sreo sam ja i Timku Muhinu ali ne i Baju koji je bio najstariji. Iz takve familije je bila moja nane Tidje. Prema meni i mom brati i sestri se ponasala kao majka cak i vise. Sve je cinila za nas. A onda je did umro 1974 god. Nane je ostala sama, sa mojim bratom Alom koji je živio kod dida i nane. Bio je on njihov princ, kralj. Tako su se prema njemu ponašali.

Rasli smo. Nikada nas nane nije poprijeko pogledala. A da ne kažem da je ton povisila. Onda sam se ja oženio.
Na svijet je dosao moj prvi sin, koji je bio nanin mezimac. Zatim ćerka a onda se rodila jedna mala curica Almira koja je postala i ostala nanin favorit. Kasnije su na svijet dosla jos dva djecaka . A nane i dalje se ponasa kao majka prema nama. Naša djeca su joj bili unučad. A ustvari?
Nane Tidja nije bila majka našem ocu, a pogotovu nama nije bila ništa, onako rodbinski ali.... ona je bila naše sve. A i mi njezino. Išao sam ja puno puta sa nanom u Kozarac. Jednom prilikom vracamo se iz Kamičana. Bili smo kod nanine sestre Zade. Ja moja gospodja nane Tidje i strina Fate. Čim smo stigli kod nanine sestre, ja sam dočekan od naninih sestrica, koji su bili pravi ljudi, čista srca, puni poštovanja prema svakom a naravno i jedni za druge. ”Cugali” smo cijeli dan. Više litara šljive je ”unisteno” A onda vrijeme ici kući. Opraštam se od predivnih domaćina ”Allahimmanat” dodjite, doćemo i ono uobicajno. Čekamo autobus koji stiže. Otvara prednja i zadnja vrata. Ja ulazim na prednja vrata a ostali na zadnja. Vrata se zatvaraju. Autobus kreće. Kondukter dolazi do mene i pita dokle putujem a ja mu velim” Daj mi 4 karte”. On me glad a ja mu onda objasnjavam ”Nije to samo za mene nego za moju nanu Tidju, strinu Fatu i moju gospodju”. Covjek mi daje moju kartu pa me pita ” A gdje je nana Tidja, strina Fate, tvoja gospodja? U autobusu rekoh mu”, a on jos više blehnuo u mene. ”Pa ima puno naroda u autobusu” reče kondukter. ”Znam, ali ima smo jedna nana Tidja, strina Fate i moja gospodja”. Gleda me čovjek, vidi kakva je situacija. Prodje pored mene sa one tri karte u rukama vicuci , ”Nane Tidja”? ,”Strina Fate” i iduci kroz cijeli autobus dok ih nenadje i nedade im karte.
Eh, kamo sreće da to nisam učinio. Kad stigosmo u Prijedor. Izađosmo. A onda....belaj. Izruži me moja gospodja. Izruži me i strina Fate. A nane Tidja....zagrli me i kaze ”neda tebe nane”.
Neka joj dragi Allah podari vjećni Dzennet, jer ga je nane zasluzila.

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic