Izdvajamo

 

Piše: Alma Čirkić-Črčkarije

Stajala je na kraju šporeta. Plava, emajlirana vangla. Imali smo mi namjeru zvati majstora da toplu vodu iz bojera preusmjeri i na špajz u kojem je bio sudoper, al nikako kuja zeca stici. Tada nisam shvatala šta taj izraz znači. Život se potrudio da razumijem.
Elem, dok se ložila vatra, vangla s vodom se šepurila. Puna čiste vode. Spremna. Da se u nju ubace tanjuri. Preperu. Operu. A ona opet cijelo vrijeme priča. Nagne glavu preko ramena. Kere na šamiji skakuću. Dobacuje. Cokće jezikom. Zabaci glavu smijući se, pa se sekund kasnije fokusira na nevidljivu mrlju na tanjuru. Pa opere vanglu. Ulije čistu vodu. Pa opet na kraj šporeta...
Svi su koristili izraz truleks. Ona je krpu zvala otrnjak. Pa ga dobro ispere. Ocijedi. Obriše sto, šporet.
-Uh, što dobro uglanca!“-kaže. „Sad mi Zlate moze doci na kafu. Sve je cakum pakum.“ Obriše još jednom vrata od rerne. Onda ga prebaci preko prozora u špajzu. Da se osuši. Naziru se slova. Kao da je pisalo fax...
Nemam mašinu za suđe. Nisam htjela. Troje nas je. Valjda smo u stanju da operemo svako svoj tanjur. Nisu me podržali ni razumjeli. Istrajala sam.
Oluja pere suđe. Sjedim za stolom. Pijem kafu. Granitni sudoper i topla voda. Lijepa i kuhinja. Vangle nema. Ni starog smederevca. Ni kera na šamiji. Ni šamije. Ni nje. Ali eglen je tu. Za sudoperom. Oluja se ne gasi. Pa kao ona nekad, dobacuje. Smije se. Zabacuje glavu. Pravi grimase. Prepričava.
Prospem kafu na sto.
-Daj mi otrnjak -kažem. Prosula sam kafu.
-Šta da ti dam, mati? -gleda me u čudu.
-Truleks, ćeri. Krpu.
-Evo ti papirni ubrus. Praktičniji je. I mašina nam treba. Za suđe. Ne znam šta ti bi pa je ne ugradi.
-Dobro. Daj ubrus -kažem. Ostalo prećutim.
Kakva mašina, mislim u sebi. Vanglu ću da ti kupim, ćeri. Plavu. I šporet. Smederevac. Otrnjak ću napraviti sama. Od stare kuhinjske krpe.
Da oglanca uspomene do sjaja... Onakvog kakav je imala vangla.
Da ispolira ljubav do savršenstva... Onakvog kakva je bila ona.

Alma Čirkić

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.