SVE NAŠE RATNE TUGE SEMIRA JAKUPOVIĆ

Rat ne prestaje s potpisivanjem primirja
Tek onda počinje borba
Nas živih sa nama samima
Sa duhovima prošlosti koji ne izlaze iz sna
Niti nas ostavljaju na miru kada smo budni
Tek onda počinje borba za istinu i pravdu
Koja je spora i čeka se cijelu vječnost

Jer dok god je nas živih
Dužni smo da se naših ubijenih
Ni krivih ni dužnih sjećamo
Fatihu proučimo I pričamo
I nikada ne zaboravimo.

Nista na ovom svijetu
Ne bi bilo bolnije od zaborava
Na rane neprobolne
I nemila ratna sjećanja
Dan opsade Sarajeva
Dan kada je gorilo Brdo
Dan kada je moj rodni Kozarac
zbrisan sa lica zemlje preko noći
dan kada smo ostali bez ičega
I pakao na zemlji morali proći
Ubijena mladost pored Tuzlanske kapije
Dan kada smo odvedeni u Trnopolje
Dan kada su nasi dragi mučeni i ubijani u Keratermu
I otišli ranije s ovog svijeta u nekom gadnom vremenu
Kada su prolazili deveti krug pakla u Omarskoj
Pa pobijeni na Koričanskim stijenama,
u Hrastovoj glavici……
Pa Dan bijelih traka
Ubijena 102 djeteta
Kriva samo što su imala drugačije ime
Tužno, tužno, Prijedor- polje ječi
Gorke rane vida u svojoj nesreći

Pa su mučenja nastavljena na Manjači
Pa je otkrivena grobnica u Kevljanima,
Pa se desio pokolj,
Tamo gdje ubiše bebu Amilu u Biljanima.

Pa su na red došli Ahmići
Zaklelo se nebo zemlji
da nijedna tajna neće ostati
pa će i Tomašica o žrtvama progovoriti
i……lista ostaje nepregledna

Neka mi oproste one koje ne spomenuh
A ima ih širom naše domovine
I taman kada pomislimo da izlazimo iz mraka
Dođu tužni dani Srebrenice
I suze orose svačije lice
Kada prođe dženaza u Potočarima
I Dan sjećanja na ubijene u Biljanima
Ubrzo nakon toga je kolektivna dženaza
ubijenim Prijedorčanima

A događalo se jos mnogo toga,
U ovu poemu ne moze sve stati
Gorila je i Sarajevska vijećnica
Srušena je Ferhadija, banjalučka ljepotica
Sa lica zemlje usred Foče
zbrisane su zidine Aladže
Zemlja naših predaka postala beznađe
Krvničkim je zlodjelima svjedočio Višegradski most
Srušen je bio mostarski dragulj, Stari most
Al’ sve se opet ponovo napravi
Samo ljudski život nikako da namiri

I tako prođe godina
Deset, dvadeset,
Trideset teških godina
Mi kao živimo u miru
Al’ mira nema u nama
Ne puca više iznad glave
Nas koji ne bi zgazili ni mrave
Ali aveti prošlosti nas ne napuštaju

Zemlja je naša krvlju šehida natopljena
I kud god da kreneš,
vidjet ćeš doline bijelih nišana
Spomen-ploče prekrivene imenima
Iza svakog imena, tužna sudbina
Izgubiše majke sinove
Po jednog, dvojicu, trojicu, četvoricu, petoricu
Majke Hava I Arifa po šestoricu
A niko od njih ni mrava ne bi ubio
A kamoli čovjeku zulum učinio

Valja nama živima sa svim tim živjeti
Valjalo je i majka i otac godinama biti
Na selamet djecu nejaku izvoditi
Treba imat’ srce, pa koščicu
Nakon dugog čekanja pokopati
Treba imat’ srce
Pa dijete za sebe živa ukopati
Ili za koščicom najdražih cijeli život tragati

I tako prodje 365 dana u godini
Pomnoženo sa 30 teških godina
Ni krivi ni dužni, mi teško breme nosimo
Kroz noći i dane izgubljenih nada gazimo

Ruke nam ostale u zraku grleći prazan prostor
Poljupci za najmilije negdje u vazduhu
Tijelo živo, a mrtvo
Srca namučena I duše prazne
Mi sada živimo u miru
Al mira nema u nama