Izdvajamo

 

U prilogu je priča " Svadbe" koja je ove godine na Konkursu za najbolju ramazansku / bajramsku priču osvojila peto mjesto. Konkurs je organizovalo Kulturno udruzenje " Musa Cazim Catic", koje djeluje u Odzaku ( BiH ) i Minhenu( Njemacka).
Hvala svima na čitanju, a kozarac.eu na ukazanom povjerenju. Svima želim ugodne dane Ramazana i da ga provedemo u zdravlju, veselju i rahatluku.

Semira Jakupović:  Svadbe

Ponekad tako u zimske dane navru uspomene i na ono što si preživio i na ono što su ti stariji govorili o adetima i običajima u njihovo doba.

Roditelji su nam često govorili o time kako je bilo kada su oni bili mladi, a te priče su nam bile posebno interesantne. Njihova lica izgledala su ozarena, a oči sijale posebnim sjajem. Na trenutak bi nestajale njihove svakodnevne brige dok bi se polako vraćali u doba svoje mladosti.

Na pitanje kako su se upoznali, počela bi priča o ašikovanju " ispod prozora".

Djevojke bi otvorile prozor svoje sobe, ali je u sobi najčešće bila još jedna ženska osoba za svaki slučaj. Momci bi stajali ispod prozora, po mogućnosti na svjetlu.

Odlazili su na veselja ili krne, kada se neko uda ili oženi. U jesen bi počinjala perušanja ili komušanja kukuruza, gdje su se okupljali i mladi i stari iz jednog mjesta. Tu su počinjale ljubavi na prvi pogled. " “Ako ti momak baci kukuruz sjemenjak, to znači da mu se sviđaš, “slijedila su objašnjenja. Opet u prisustvu starije ženske osobe.

A kada bi dolazilo do braka, po mladu se išlo ili pješice ili na konjskim kolima. Mlade su, ovisno o okolnostima udaje, uza se imale pratilje ili jengije. Auta su bila prava rijetkost. Svatovi su bili zakićeni peškirima, a pojedinci nosili maramice na koje se kačio ružmarin. Uz sve ovo, stariji su uvijek posebno naglašavali da se svadbe nisu pravile između ramazanskog i Kurban-Bajrama.

Djeci se u to vrijeme nije mnogo objašnjavalo, a naša insistiranja da dobijemo odgovor nisu mnogo mijenjala. Pretpostavljam zbog toga što su ova naša dva velika vjerska praznika oduvijek imale veliki značaj, koji se ni sa čim drugim nije mogao umanjiti.

Na naša uporna pitanja kakva je bila njihova svadba, govorili su šturo. Ipak, uvijek bi naglasili da ih je vjenčao hodža u kući, te da je bila prisutna samo najbliža rodbina. Sve je to izazivalo još veću radoznalost, koja je budila našu maštu. Tada nismo mnogo znali o šerijatskim vjenčanjima, a posebno kao djeca nismo mogli shvatiti razliku izmedju vjenčanja u matičnom uredu i vjerskog.

Ne znam da li su se ikada u mjesecu Ramazanu pravile svadbe, to je oduvijek bio mjesec ibadeta i posta. Između ostalog, radovali smo uvijek dolasku Bajrama i novoj odjeći koju ćemo obući prvi put.

Sjećam se da su naši stari kada bi nas vidjeli da obučemo nesto novo, govorili, “Koliko žica, toliko godinica”! Nismo mogili ni to da shvatimo, ali život donese i zrelost i mudrost. Svaka tkanina imala je mnogo, mnogo žica, a poslovica je značila da budemo dugovječni.

Nakon oba Bajrama izmedju kojih je otprilike dva mjeseca i 10 dana razmaka , dolazile su i svadbe. Svadbe su podrazumijevale svatove, jela, muziku, lijepu odjeću. Za roditelje mladih ljudi koji se žene i udaju, dodatni novčani trošak. Naš bosanski čovjek uvijek je držao do “obraza”, pa bi radije sebe oštetio, nego dopustio da nešto gostima nedostaje.

Uz priče o svadbama, uvijek se spominjalo ruho i miraz. Ruho se djevojke prije udaje s ljubavlju pripremale za svoje buduće muževe.

Brižno su vezle jastučiće, stolnjake, draperije na šifonu ili su vezle na obodima.

Bilo je tu i mnogo hekle, štirke, tkanih prnja ili ponjava, ćilima serdžada. Buduće nevjeste su u taj sitni vez znale unijeti toliko osjećanja, zamišljajući kako će urediti svoj dom s budućim izabranikom. Sve je to bilo smješteno u starinske sehare, koje su obično bile napravljene od drveta, a dunja je stajala blizu nje. Valjda zbog toga da svojim mirisom održi i očuva tu bjelinu i ljepotu.

Često bi zbog nesretnih ljubavi ili roditeljskih želja s kojima se buduća nevjesta nije slagala, ovo ruho bilo suzama orušeno.

To je značilo da će vjerovatno sve te izvezene maramice, jastučnice, draperije, peškiri za sećije, ćilimci za stolice, serdžade i ćilimi, pažljivo slagani u sahari, možda završiti u kući nevoljenog bića.

Bilo je mnogo nesuđenih ljubavi, oplakanih i opjevanih u sevdalinkama, obavijenih velima tajne, s mirisom dunje koja je od čekanja pomalo truhnula.Za mlade koje su pitale roditelje za dozvolu da se udaju, dolazili su prosci. Uglavnom, muškarci uključujući i mladoženjinog oca.

Za one koje nisu bile toliko hrabre ili se bojale da to roditelji neće dopustiti, buduće nevjeste su se krale.

Nakon toga, ocu su dolazile mirdžije , da ne bi dolazilo do teških riječi ili problema među porodicama.

Sjećam se da kada sam bila dijete, voljela ići na svadbe i veselja. Željela sam da izbliza vidim mladu, da vidim njenu haljinu i "duvak" na glavi u koji su se stavljale pare. Pamtim one crvene, s konjem, znam da je valuta bila dinar, a vrijednosti u hiljadama dinara. Skoro sve curice iz moje generacije maštale su o tome da postanu mlade kada porastu. Često smo se i igrale "mlade", stavljajući materinu maramu na glavu i vijenac napravljen od sitnih, bijelih cvjetova - brnčića.

Roditelji su mi pričali da su nekada svatovi po mladu išli konjskim kolima, noseći fenjere. Svatovi su bili zakićeni bijelim maramicama i ružmarinom. Buduće svekrve su mlade dočekivale s gurabijama, koje bi razlomile iznad mladine glave. Ispod ruke mlade bio je časni Kur’an.

Maštale smo o starinskom fijakeru, koji nas vozi na vjenčanje, ali po danu. Na pročelju da sjedi kočijaš, obučen u tradicionalnu, narodnju nošnju s fesom na glavi. Rasni konji da budu zakićeni peškirima, a pozadi da sjede mladoženja i mlada. Usput da mašemo prolaznicima, koji nam žele svu sreću svijeta.

Među djecom je uvijek bilo onih maštovitih i dosjetljivih, koji bi znali napraviti prepreku ili branu. To je uvijek bilo popraćeno smijehom, jer je kum u tom slučaju morao da odriješi “kesu”, tj. da novac djeci i omogući ugodan ostatak puta.

Mlade su se obično udavale u okolna mjesta. Stari su često govorili, ”Beri gljive oko svoje njive!”. To je značilo da je najbolje bilo da se ženi i udaje iz svoje okoline. Sve je to bilo neshvatljivo nama mlađima, jer smo oduvijek vjerovali da je najvažnija ljubav koja može sve pobijediti.

Na pitanja zašto to tako govore, slijedio bi odgovor. “Ako se udaš daleko, kako ćeš materi doći? Jel’ jednom godišnje?”

Usred jednog takvog razgovora, s radija se začu sevdalinka,

“Sarajka, djevojka, majci plakala,

Ne daj me, ne daj me, majko daleko”

Nakon toga slijedile su duge priče o djevojci koja se udala tamo negdje u Saraj’vo, koje je od nas udaljeno četiri, pet sati vožnje autom. Naravno, u to vrijeme, sve je izgledalo daleko, a Sarajevo kao da je u drugoj državi.

Svadbe ili krne po danu bile su otvorenog tipa za sve one koji dođu u avliju. Pozvani gosti sjedili su ili u kući domaćina ili za stolom napolju. Muzika je bila prateći dio svadbenih rituala. Ponajviše harmonika , a posebno narodno kolo u koje su se hvatali i stari i mladi .

Okolo su šetali kumovi i ukućani, zakićeni ruhom i poklonima od mlade. Sa današnje tačke gledišta, to bi bilo smiješno, ali takvi su bili običaji šezdesetih i početkom sedamdesetih u sredini u kojoj sam živjela.

Mi, djeca, najviše smo se radovali "okretanju mlade", a taj ritual se sastojao u tome što je kum ( koji je najčešce bio član familije), okretao mladu prema suncu i posipao je iz svoje kese bombonima i sitnim kovanim novčićima.

Djeca su se jagmila ko će vise bombona nakupiti, a bogami i para. Oni malo promućurniji kupili su novce i svoje " malo blago" čuvali za džeparac. Većina je maštala da nađe i sa zemlje podigne srebrenkasti novčić dinar, jer je bio najvrednija kovanica.

Vremena se se mijenjala, sve je išlo naprijed, pa su se tako i običaji mijenjali.

Pošto se broj automobile u mjestima gdje smo živjeli povećavao, tako su i svatovi išli u korak s modernizacijom.

Sve bi tog dana bilo divno i veselo, a sirene iz auta bi se čule i tako nagovještavale prolazak svatova. Koliko se sjećam, jedna osoba na motoru bi išla ispred ostalih s namjerom da stigne prije svih i uhvati od roditelja muštuluk. Djeca bi vikala, “Evo svatova!”

Mi bismo trčali da ih vidimo, mašemo i poželimo sreću.

Godina po godina, pa dođose i devedesete… Teški oblaci nadvili se nad našom Bosnom. Samo što se zapucalo nije.

“Ne sluti na dobro,” svi su govorili. Strepnja se uvukla u ljude, a mladi koji su se voljeli i dalje su maštali o svatovima i veseljima. Ljubav ne može da čeka neka bolja vremena, niti da ostavlja krunisanje braka za poslije.

Jednog takvog aprilskog poslijepodneva, prođoše svatovi …U mukloj tišini, bez velike pompe.. Bez sirena, bez “tidikanja”, bez prevelikog veselja. Sve mi je to bilo čudno, ali poželjeh im u sebi svu sreću ovoga svijeta, nadajući se u sebi onom najboljem.

Ubrzo dođoše i maj i Bajram, ali sve opet prođe u nekom nespokoju od onog što dolazi sutra.

Krvavi rat, taj nepoželjni gost od kojeg smo strahovali, izmjeni naše živote za sva vremena.

Nakon rata čuh tužnu priču, o djevojci koja se udala baš te noći kada svatovi nisu smjeli da glasno slave njen odlazak u novi život. Rastužih se kad saslušah priču o mladoženji, koji je samo nakon par sedmica zajedničkog života završio u logoru, a zatim ubijen. Priču o njegovoj voljenoj, koja se poslije toga nikada nije udala.

Život postade jedan grubi san, u kojem za bajke nije bilo mjesta.

Mnogi od nas koji su imali sreću da se spase, završiše u tuđini, daleko od naše Bosne. Čuvali smo običaje koliko smo mogli, pa tako i one svadbene.

Vrijeme donose i promjene, pa su tako šerijatska vjenčanja bila sve češća kako u našim divnim džamijama, tako i u privatnim kućama. Pored toga, i građanska.

Životi u novim zemljama, kako evropskim, tako i preko ocenaskim, promjeniše i običaje naših ljudi. Oni starinski nekako padoše u zaborav, a svako je počeo da unosi nešto novo iz sredina u kojima je živio.

Sahare i narodni vez postadoše dio prošlosti, više suveniri jednog minulog doba.

Ipak, hvala Bogu da uvijek postoje ljudi koji našu tradiciju čuvaju, bez obzira da li žive u BIH ili ne.

Prije izvjesnog vremena, dobih pozivnicu na vjenčanje koje me veoma obradova. Ženio se moj bivši učenik iz dopunske škole u Londonu u kojoj godinama predajem. To me silno obradova, jer nikada prije toga nisam prisustvovala vjenčanju svog bivšeg đaka. Njegova divna mama, porijeklom Bosanka, usadila mu je duboku ljubav prema svojim korijenima. Toliko duboku, da je poželio da na svojoj svadbi i on i njegova buduća izabranica koja nije Bosanka po porijeklu, nose tradicionalnu, narodnu, bosansku nošnju. Da ugoste i mene i moju porodicu, svog nastavnika Islamske vjeronauke, te mnogobrojne članove naše komune.

I ta spoznaja me toliko obradova. Nije bitno samo da li ti je porijeklo bosansko, nego koliko priču o svojoj domovini prenosiš i na druge, koji požele da budu kao ti. Koliko taj cvijet, zvani domovina, zalijevaš, njeguješ i čuvaš.

U svadbenoj sali, hiljadama kilometara od Bosne, svi zapjevasmo, “Karanfile, cvijeće moje” i zaigrasmo narodno kolo. Tako dočekasmo naše mladence. Doživjesmo trenutke koji se ni sa čim ne mogu izmjeriti, niti platiti.

Tako je i dah Bosne, zahvaljujući jednom izuzetnom koreografu i krojaču narodnih nošnji iz Tešnja, stigao ovdje u London. Mladenci su ih nosili s ljubavlju, pažnjom i poštovanjem, izazivajući uzdahe i suze radosnice kod svih prisutnih. Posebno su bili interesantni strancima, koji su se svemu ovome divili svojom spontanom otvorenošću prema drugim kulturama.

Možeš otići iz Bosne, ali Bosna iz tebe nikada.

Tuđe cijeni, svoje poštuj, jer nikada ne znaš kada ćeš se u majčinu utrobu ponovo vratiti.

Autor: Semira Jakupović

Ne! Nećemo više biti kao bolesnici koji će u tišini i lažnoj finoći popustiti svima i dati Bogu dušu."

"Radikalan sam! Opasan sam!
- Radikalan sam protiv svih radikalnih planova za uništenje mog naroda, moje vjere i moje kulture.
- Opasan sam za sve zavjere i sve subjekte koji rade o glavi meni i mom narodu, mojoj vjeri i mojoj kulturi."

Muftija Muamer ef. Zukorlić