Ovaj džemat se nalazi na udaljenosti 9 km od čaršije sjedišta Odbora Islamske zajednice u Kozarcu. To je posljedni džemat na teritoriji Kozarca s muslimanskim stanovništvom, ili prvi džemat kad se ide od Banje Luke prema Prijedoru. Džemat se nalazi na nekoliko brežuljaka ispod čuvenog utvrdenja Drenovača pod Kozarom. U ovom džematu je prije rata živjelo 180 domaćinstava. Stanovništvo se bavilo poljoprivredom i uzgojem voća, naročito šljive, a dobar broj bio je uposlen po raznim preduzećima u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. U ovom džematu je bilo malo obrazovanih ljudi zbog udaljenosti od škole.
Istina bila je škola u pravoslavnom selu Lomovitoj koje gravitira ovom džematu, ali je malo djece išlo u tu školu. Pojedinci su išli u školu u Kozarcu, koja je udaljena 9 km. Prvobitno u ovom džematu bio je mesdžid u kojem su obavljani svi vjerski obredi osim džume-namaza, a bio je i mekteb u koji su djeca išla svaki dan osim petka. Djeca su bila vrlo bistra pa su sva obuhvaćena učenjem arapskog pisma i Kur'ana. Malo je bilo «ezberlaša» koji su učili vjeronauku napamet. U ovom džematu su održavani i analfabetski tečajevi, koje sam i ja održavao za vrijeme mog službovanja u ovom džematu.
Ja sam u ovaj džemat došao po završetku petorazredne medrese u Banjoj Luci koncem 1939. godine i ostao kao imam punih 7 godina. Proveo sam u njemu cijeli Drugi svjetski rat. Pošto sam bio neoženjen, odmah sam se oženio, jer džematlije žele da je imam oženjen. U njemu sam proživio i lijepih i ružnih godina. Odmah na početku mog službovanja u ovom džematu počeo je Drugi svjetski rat ubrzo se raspala bivša stara Jugoslavija, a uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Srbi u Bosni nisu prihvatili novu vlast, a komunisti su iskoristili takvu situaciju pa su počeli formirati partizanske odrede.
Ovaj džemat je graničio sa srpskim selom Lomovita u kojem su bili partizani. Oni su potajno dolazili u ovaj džemat. Kasnije su partizani zauzeli Kozarac i uspostavili svoju vlast, a malo kasnije su zauzeli i Prijedor. Partizani su imali svoju vlast u Kozarcu i Prijedoru u prvoj polovini 1942. godine. Nijemci su u Banjoj Luci pripremali čuvenu kozarsku ofenzivnu, u kojoj je učestvovalo oko 100.000 vojnika, te su krenuli iz Banje Luke 10. juna 1942. god. i zauzeli prvo Kozarac, te Prijedor, skoro bez ikakvog otpora. Tom prilikom sam ja sa svojih 27 džematlija odveden u logor na Krčmarice više Banje Luke i tu sam ostao zajedno sa svojim džematlijama 4 i po mjeseca.
Nakon puštanja iz logora nastavio sam s imamskom službom u džematu Gor.Jakupovići. U džematu je bila prizemna zgrada u kojoj je u jednom dijelu stanovao imam, a drugom dijelu bila je prostorija za obavljanje dnevnih namaza. U potkrovlju je bila prostorija za mekteb. Pred tom zgradom odnosno mesdžidom bila je provizrna munara na četiri stuba, te stepenice da se imam uspne na provizornu šerefu i tu uči ezan za dnevne namaze. Ovaj mesdžid se nalazio u vrh džemata, udaljen od glavnog puta 1 km. tako da je bio na dosta nepristupačnom mjestu. Kako se džemat proširivao, i sve su se više kuće pravile kraj glavnog puta koji je išao od Prijedora preko Kozarca prema Banj oj Luci. Mesdžid je sve više ostajao usamljen. Želja džematlija je bila da se i mesdžid izgradi kraj glavnog puta, ali je Drugi svjetski rat poremetio sve njihove želje i planove.
Međutim, poslije Drugog svjetskog rata nije se odustalo od plana i želje da se izgradi nova zgrada kraj glavnog puta, ali ne više mesdžid već džamija. Ovaj plan i želja bili su sasvim opravdani, s obzirom da je ovaj džemat udaljen od Kozarca skoro 9 km. , a najbliža džamija u kojoj se klanjala džuma, blizu 7 km. Prilično dugo se čekalo da bi se počelo s izgradnjom džamije iz više razloga. Prvo, džematlije koje su bile blizu starog mesdžida nisu bili voljni da se mesdžid prenosi i udaljuje od nihovih kuća. Drugo, trebalo je osigurati zemljište za izgradnju džamije. Treće, i najteže je bilo pribavljanje potrebne dokumentacije i dozvole za izgradnju džamije. Poznato nam je kako je poslije Drugog svjetskog rata bilo teško dobiti dozvolu za izgradnju džamije za vrijeme socijalističkog režima. Također je bilo dosta neimaštine, a i džemat je bio dosta mali.
Na koncu, uz veliku želju i ljubav prema vjeri, te uz upornost i ustrajnost džematlija da im se ostvari dugogodišnji san, džamija je bila ipak izgrađena, u Gor. Jakupovićima. Džamija je izgrađena, a na munaru se moralo dosta dugo čekati dok se je dobila dozvola za njezinu izgradnju. Svečano otvorenje džamije bilo je 1984. god., kada je izgrađena munara. Svečanom otvorenju je prisustvovao izaslanik Starješinstva Islamske zajednice u Sarajevu profesor Muharem ef. Omerdić, referent za vjerska pitanja Rijaseta Islamske zajednice za BiH. Zemljište za izgradnju džamije je darovao ugledni džematlija Atif Jakupovic, zvani Handžić, koga su zlikovci 1992. god. ubili bez ikakva razloga. Najzaslužniji i najuporniji za izgradnju džamije bio je rahmetli Karanfil Jakupović. lako nije bio veliki bogataš, nije žalio sve što je mogao učiniti za džamiju. Imao je skoro najlošiju kuću, kao i namještaj u kući, ali mu je cilj bila džamija. On je bio i mutevelija u svom džematu.
Mnogi ga nisu razumjeli, pa su ga i mrzili, jer je on tražio da svi budu kao i on i da žrtvuju za džamiju koliko su u mogućnosti, a to nisu mogli svi da prihvate. Zaslužuje da se spomene i njegova žena rahmetlil Fatima, koju smo svi zvali Tima Karanfilova. Ona nije imala djece. Bila je veliki veseljak. Naročito je vo1jela dočekati musafira. Vrata njezine kuće su bila otvorena za svakoga. Kada su četnici u zimi 1941/42. godine u Bronzanom Majdanu napravili nezapamćeni masakr nad muškim osobama, kada su ih na prevaru okupili u jednu kuću, navodno na sastanak, i tom prilikom kuću zapalili tako da su svi izgorje1i, tada je jedan ugledni mještanin Alija Ramić (koji je tada imao preko 90 godina i čija su tri njegova sina zapaljena u pomenutoj kući} pušten iz kuće i protjeran po najvećoj zimi sa snahama i unučadima da ide u nepoznato. On se opredijelio da ide u Kozarac, to jest u Jakupoviće, jer je tamo imao prijatelje. Imao je još jednog sina Mehmeda, koji nije slučajno otišao u kuću smrti. On je, krijući se po šumama, nakon 10 dana došao u Jakupoviće, jer je bio oženjen iz tog mjesta. Išao je samo po noći preko srpskih sela Maričke, Jeličke i Omarske i došao u Jakupoviće. Njegov otac Alija, sa snahama od sinova koji su pobijeni, i s unučadima je došao u Gor. Jakupoviće. Kad su došli u Jakupoviće, trebalo ih je zbrinuti i smjestiti. Uslovi su bili vrlo teški, jer je zima bila izuzetno hladna. Karanfil i njegova žena Tima odmah su im ustupili cijelu kuću na raspolaganje i sve što su imali.
Za vrijeme ramazana, kada džematlije nisu imeli stalnog imama, dolazili su učenici medrese (softe) da obavljaju imamsku službu. Pošto sam ja bio vjersko prosvjetni referent Odbora Islamske zajednice Kozarac, tražio sam svakog ramazana 5-6 učenika medrese za obavljanje teravih-namaza. Uvijek sam raspoređivao da u G. Jakupoviće pošaljem boljeg učenika, jer sam poznavao taj džemat i znao da će softa imati smještaj kod Karanfila i Time gdje će mu biti zaista lijepo. Rahmetli muftija banjalučki hadži Ibrahim ef. Halilović kao softa je raspoređen na područje Kozarca. Ja sam ga poslao u Gornje Jakupoviće. Nekoliko godina Ibrahim ef. dolazio i obavezno je bio kao softa u Gornjim Jakupovićima. Nakon završetka medrese Ibrahim ef. je dobio zaposlenje u Banjoj Luci kao imam Ferhad-pašine džamije, a kasnije, kad je rahmetli Hafiz Mehmed ef. Zahirović penzionisan, postavljen je za banjalučkog muftiju.
Cijelo vrijeme dok su bili živi Karanfil i Tima, muftija je održavao vezu s njima i po njihovoj želji Ibrahim ef. je došao iz Banje Luke i kao imam klanjao dženazu rahmetli Timi, koju je zvao njegovom drugom majkom. Kao što sam rekao Alija Ramić je došao sa snaham i unučadima u Gor. Jakupoviće u zimi 1942. god. i svi su ostali kao muhadžiri u Jakupovićima cijeli rat. Međutim, prilikom njemačke ofenzive na Kozaru u junu 1942. god. kad smo otjerani u logor, bio je među nama i Alija Ramić. Po povratku iz logora nakon izvjesnog vremena Alija je umro u stotoj godini života i ja sam ga opremio i klanjao mu dženazu.
U ovoj knjizi sam naveo da su se Jakupovići naselili iz Kalate na ovo područje, od planine Kozare do rijeke Gomjenice niže željezničke pruge u dužini oko 10 km.Čitava porodica se zove Jakupovići, ali pored tog naziva neki su uzimali i dodatne nazive da bi se mogli lakše raspoznavati. Tako u Gornjim Jakupovićima postoje porodice koje pored zvaničnog prezimena imaju i dodatno prezime, kao što su Tahirovići po pradjedu Tahiru, Dedići po Dedi, Čelebići po Čelebiji, Mešići po pradjedu Meši, a Handžići što im je pradjed držao han za prenoćište. Najnoviji nadimak u Gor. Jakupović ima porodica Meše Jakupovića (koji je umro poslije Drugog svjetskog rata) pa su se njegovi sinovi prozvali Mešići. Djeca su im otišla u evropske zemlje i lijepo se snašli, pa se vraćaju u Kozarac gdje formiraju mala preduzećaj i u Jakupovićima izdašno pomažu izgradnju džamije koja je za vrijeme agresije porušena. Pričaju očevidci da su posmatrali kada su zlikovci rušili i palili ovaj džemat i kada su rušili džamiju sa topovskim granatama, da su na desetine i desetine granata upućivali na munaru, ali da je nisu mogli pogoditi.
POZNATE LIČNOSTI
U ovom džematu poznate ličnosti su bile: Meho Hodžić, zvani Majdanac, koji je došao, iz Bronzanog Majdana, i otvorio trgovinu (dućan) u Jakupovićima kojoj su se snabdijevali mještani sa potrebnim artiklima. Pošto je tu bilo blizu i srpsko selo i Srbi su dolazili u Mehin dućan. Obično se trgovalo na veresiju. Meho je imao 4 sina. Pošto u blizini nije bilo škole, već se moralo ići u školu u Kozarac koji je udaljen više od 6 km, Meho je svako jutro slao svoga sina Mehmedaliju u školu s fijakerom, a po završetku nastave sluga je ponovo išao po sina u Kozarac. Mehmedalija je bio strastveni lovac. Meho je imao brata hodžu, mislim da mu je bilo ime Osman. Svi su ga zvali hodža Majdanac. Jedno vrijeme je bio imam u Gor. Jakupovićima. Bio je jako pobožan i strogo se čuvao harama. Pričalo se kada bi njegova krava slučajno unišla u tuđu njivu i pasla travu, on bi tada to mlijeko od krave prosuo. Imao je kuću pokraj bratove kuće, ali se nije slagao s bratom, jer je smatrao da brat Meho trguje s haramom. Takav je bio hodža Majdanac. On je bio punac hafiz Mehmed ef. Dedića, imama sa Mutnika.
U G.Jakupovićima je bio Smail Jakupović, koji je imao trgovinu na glavnom putu Prijedor-Banja Luka, tačno na granici između Jakupovića i srpskog sela Lomovita. U svoje vrijeme bio je prvi čovjek u džematu. Naročito je bio darežljiv prema imamima koje je izdašno pomagao. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je kritična situacija, ali on je sve izdržao. Međutim, po završetku rata jedne noći došla su dva Srbina, navodno da im Smail proda cigarete. Ne sluteći što će biti, Smail je otvorio dućan, a banditi su unišli, Smaila svezali, unišli u kuću, opljačkali što su mogli, povratili ga u dućan i pucnjem u usta usmrtili ga u dućanu. Prošlo je dosta vemena dok su pronađene ubice i osuđene na minimalnu kaznu zatvora.
Uz Smaila je bio bliži mu rođak Meša, koji je također mnogo činio za potrebe džemata iako je bio dosta slabog imovnog stanja, jer je imao mnogobrojnu porodicu. Danas su djeca Mešina postala po bogatstvu prvi među Jakupovićima. U Kozarcu imaju svoja manja preduzeća s raznom mehanizacijom. I oni idu stopama svoga oca te izdašno pomažu izgradnju džamije u džematu. Također bih spomenuo i Rašida Jakupovića, koji je u džematu bio dugo godina mutevelija, a bio je i zamjenik muhtara džemata Kamičani, kojem je je pripadao i džemat Jakupovići. Rašid je imao brata Agan ef., poznatog alima, koji je živio i radio u Banjoj Luci kao sekretar banjalučkog muftijstva, a kasnije kao sekretar Vakufskog povjerenstva u Banjoj Luci.
Još bih spomenuo Sulejmana Jakupovica, zvanog Handžića, koji je također u džematu bio jedan od vrijednih i čestitih posjednika. Bavio se sječom i prevozom šumskog drveta. Jednog dana za vrijeme Drugog svjetskog rata partizanske kolone vojnika kretale su se cestom kroz Jakupoviće, a njemačka avijacija je primjetila kolonu te je izručila nekoliko bombi na Sulejmanov šljivik gdje se Sulejman nalazio. Geler ga je pogodio u leđa i od toga je smrtno stradao.
Sulejman mi je više puta pričao da je kao austrijski vojnik u Prvom svjetskom ratu bio u ruskom zarobljeništvu. Ruskinja, koja se bavila gledanjem u karte, gledala je i Sulejmanu te mu je rekla da će poginuti od željeza. Govorio mi je da je uvijek, kad bi se s nekim posvađao, strahovao da bi ga neko mogao nožem ubosti. U ovom džematu je bilo još vrlo dobrih i vrijednih džematlija koji zaslužuju da ih pomenem, ali mi je prostor ograničen, tako da ih nisam spomenuo.
KO SU BILI IMAMI U DŽEMATU GORNJI JAKUPOVIĆI
1. U ovom džematu je bio imam hodža Majdanac o kojem sam kazao nekoliko riječi govoreći o poznatim džematlijama. Drugi imam je bio Muharem ef. Bešić iz Dere (Kozarac), koji je završio medresu u Banjoj Luci. I o njemu sam govorio kad sam pisao o džematu Dera, rodnom mjestu pomenutog imama. Treći imam je bio Agan ef. Jakupović, rođen u ovom džematu, koji je učio nauke u medresi u Banjoj Luci. Kao bistar i marljiv učenik stekao je solidno znanje.
Po završetku medrese banjalučki muftija hadži hafiz Mustafa ef. Nurkić, njegov muderis, primio ga je u službu kao tajnika muftijstva. Ukidanjem muftijstva 1936. godine Agan ef. dolazi u svoj rodni džemat Gor. Jakupovići. On je taj džemat preporodio sa svojim znanjem i umijećem. Pošto mu se ukazala prilika da se ponovno vrati u Banju Luku kao tajnik Vakufskog povjerenstva u Banjoj Luci, Agan ef. napušta džemat i odlazi u Banju Luku i tu ostaje sve do svoje smrti. Molim Allaha dž. š. da mu oprosti grijehe i uvede ga u džennet. Amin!
Poslije Agan ef. za imama džemata došao je jedan mladi imam (neoženjen) iz Brčkog, koji je služio svega godinu dana.
Za vrijeme svog službovanja udružio se s jednim džematlijom koji je došao sa izdržavanja kazne iz zatvora u Zenici da zajednički pokušaju izrađivati krivotvoreni novac dinar, koji je u to vrijeme u staroj Jugoslaviji bio u opticaju. Taj posao su radili u prostorijama mesdžida. Međutim to se brzo razotkrilo. Ovaj imam s krivotvorenim novcem krenuo je preko Kozare s namjerom da ode do Brčkog. Na šumskoj željezničkoj stanici u selu Podgradicama pokušao je da kupi kartu za Bos. Gradišku. Blagajnik je primijetio da novac nije pravi novac. Tu je uhvaćen, priveden u policiju i više se nije vratio u džemat.
Poslije ovog imama ja sam došao za imama u ovaj džemat. To je bilo uoči samog Drugog svjetskog rata i tu sam ostao punih 7 godina. Po završetku rata otišao sam u vojsku, gdje sam služio pune dvije godine. Za vrijeme moga služ/bovanja u ovom džematu bilo je i lijepih i ružnih trenutaka. Od lijepih izdvojio bih jedan detalj, a koji se dogodio 1942. godine. Te godine sam imao 10 učenika u mektebu koji su završili Kur'an. Organizovali smo hatme-dove, kako je to bio običaj na području Kozarca. Zakaže se dan svečanosti. Sva djeca koja idu u mekteb, dođu pred mekteb i poredaju se u redove po dvoje, a na čelu su dvoje ili četvoro odraslih koja uče ilahije. Poslije svakog stiha djeca glasno viču:»Amin!». Uz kolonu djece idu džematlije od kuće do kuće onih čija su djeca naučila i završila Kur'an. U kući će i dijete proučiti iz Kur'ana napamet dva posljednja ajeta iz sure Bekare. Pred kolonom djece idu oni koji su završili Kur'an, a više njihovih glava dvojica rođaka nose rahle u kojima je stavljen Kur'an. Rahle su okićene sa zlatom izvezenim čevrmama i peškirima, a uz to su još košulje i druga platna. Završna svečanost 1942.godine bila je u kući Meše Jakupovića, jer je i njegov sin Kadir te godine završio Kur'an.
Na ovu svečanost je došla ogromna masa svijeta sa čitavog područja Kozarca, bilo je nekoliko hiljada posjetilaca. Tu su se organizovale pješačke i konjske trke, te druge priredbe, tako da veselju nije bilo kraja. Od ružnih događaja koje sam doživio u ovom džematu spomenuću ovaj: Iste 1942. g. prilikom kozarske ofenzive otjeran sam u logor s ostalih 26 džematlija. Kroz Banju Luku sam prošao s ahmedijom na glavi i svezan, navodno kao partizan. Ostao sam u logoru na Krčmaricama 4 i po, mjeseca, a o tome sam pisao na drugom mjestu u ovoj knjizi. Još jedan ružan događaj dogodio se 1944. godine kada su partizani drugi put osvojili Kozarac i tom prilikom pobili 70 nedužnih osoba na Krkićima. Ja i nekoliko mojih džematlija pobjegli smo u selo Ćelu preko rijeke Gomjenice, bojeći se partizanske odmazde. Iz ovog džemata ja sam otišao u vojsku, a džemat je neko vrijeme bio bez imama.
Kasnije je došao priučeni imam Zarif ef. Bajraktarević, sin Hasan ef.. Poslije ovog imama došao je Mahmut ef. Čirkin, učenik medrese u Banjoj Luci. O njemu će biti govora kasnije. Također je u ovom džematu vršio imamsku službu Sulejman ef. Kuburić, rodom iz Skucanog Vakufa, svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Jedno vrijeme je u ovom džematu kao imam bio Ismet ef. Hamulić iz Hambarina kod Prijedora. Pored završene medrese u Sarajevu, završio je i Pravni fakultet. Kasnije je bio glavni imam u Prijedoru. Poslije agresije na BiH radi kao šef Poreske uprave u Sanskom Mostu, i na toj dužnosti nalazi se do penzije. Jedno kraće vrijeme u ovom džematu je bio jedan imam od Tuzle, koji je bio vrlo problematičan. Iza ovog imama došao je Mehmed ef. Mehanović, rodom iz Kamičana (Kozarac), koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a kasnije i Pravni fakultet. Sada se nalazi u nekoj evropskoj zemlji kao muhadžir. Jedno vrijeme u ovom džematu je bio imam Hamid ef. Softić, također rodom iz Kamičana, svršenik Gazi Husrev-begove medrese. Za vrijeme službovanja ovog imama u ovom džematu je izgrađena munara uz novosagrađenu džamiju. Na tu izgradnju se dugo čekalo. Otvorenje ove džamije bilo je za vrijeme ovog imama 1984. godine. Na ovoj svečanosti izaslanik
Starješinstva Islamske zajednice u Sarajevu bio je rukovodilac vjersko prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u Sarajevu mr. Muharem ef. Omerdić. Kasnije je ovaj imam otišao u Mrkonjić Grad, te na Hambarine,a zadnje službovanje mu je bilo u Kamičanima, odakle je otjeran u logor u Omarsku i na svirep način ubijen. Posljedni imam u ovom džematu bio je Atif ef. Ćehić, penzioner iz Kiseljaka, koji je kao muhadžir otišao u Njemačku. Dok pišem ovu knjigu, nekolicina džematlija vratila se u ovaj džemat, te pored izgradnje svojih kuća odmah su se počeli pripremati za izgradnju dž'amije. Zahvaljujući njihovoj ljubavi prema vjeri, odmah su pristupili čišćenju terena za džamiju i za kratko vrijeme su izgradili novu, bolju i ljepšu na temeljima bivše porušene džamije. Molim Allaha dž. š. da ih sve nagradi iz svoje neizmjeme hazne. Amin!
Članak preuzet iz knjige "Džemati i džamije Kozarca" pisac Teufik Hadžić
Džamije je završena i otvor džamije u Gornjim Jakupovićima je u subotu 27.jula 2019.
Džamiju će otvoriti Irfan Jakupović iz Gornjih Jakupovića
