Izdvajamo

 

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 24. do 30. maja 2024. godine za čitatelje portala Preporod.info piše hafiz Amir-ef. Mahić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Kozarac.

 

Petak, 24. maja 2024.

Sabah je ovih dana veoma rano, pa se najčešće odspava i poslije namaza, ali ne i jutros.

I da hoću zaspati ne bih mogao. Hem je petak, hem 24. maj. Mnogima izvan Kozarca majski petak je kao i svaki drugi, ali nama Kozarčanima ni izbliza takav. Za nas takav da ni sami ne znamo šta bismo o njemu prvo rekli. Naprosto, to je dan u kome je počela da se ispisuje potpuno nova, do tada nepojmljiva sudbina našeg naroda i našeg kraja. To je dan u kojem nam je 1992. godine u podnevski vakat istekao ultimatum da se predamo i pokorimo prijedorskoj velikosrpskoj oligarhiji. Istekao. Hvala Allahu da jeste!

Ne dao Allah da se drugačije postupilo. Svoju odlučnost platili smo porobljavanjem, masovnim istrebljenjem i potpunim uništenjem tragova našeg bošnjačkog milenijskog postojanja na ovim prostorima. Tako je sve započelo i do jeseni iste godine nestao je trag da su Kozarac i njegovi Bošnjaci ikada postojali. Čak mu u znak krajnjeg pokušaja potpunog zatiranja i ime u Radmilovo promijeniše. Ali, opet na koncu Allaha hvalim što se ne predasmo, jer danas ma koliko teško živjeli svoju čast kao narod i dalje imamo.

Nego, valja još jednom sve detalje sjećanja na "Dan agresorskog napada na Kozarac" dotegnuti. Zbog toga ne legoh nakon sabaha već prvo još jednom iščitah govor koji sam za danas pripremao. Promislih. Imam osjećaj da bih mogao ublažiti, više u "celofan" misli umotati, ali, ipak, ne mogu. I ovoga puta moram kazati šta mi je na duši, šta osjećam da kazati trebam. Još jednom čitam i pred sami kraj kao da čuh riječi kojima svoj tekst dopunih: "Koliko god svojim svjedočenjima mi svoj narod i sve druge želimo da od zla sačuvamo, još više se nadamo da će naša svjedočanstva pomoći srpskom narodu da se zla koje su baštinili što prije odreknu i da na temeljima istine i dobra napokon svoju budućnost graditi počnu". To je to, složih se sam sa sobom.

Nakon što prelistah zabilješke o urađenom i neurađenom za današnji dan ustanovih da sve što čeka može još malo da pričeka, pa odlučih da barem jedan džuz svoga hifza obnovim dok mi hanuma s kahvom ne bahne.

Ispijajući kahvu još jednom se usaglasismo da nam valja djecu još više o svemu što nam se desilo učiti i zaključismo da smatramo da nismo pogriješili što ih na današnji dan ni u školu ne šaljemo već ih u aktivnosti obilježavanja 24. maja uključujemo.

Na džumanskoj musalli s Jasmin-ef., imamom Mutničke džamije i Ibrahimom Kahrimanovićem isprovjeravasmo ozvučenje, zategnusmo banere i dotegnusmo još neke detalje. U međuvremenu stiže i Ajdin-ef. Hrnić s omladinom da sav prostor tepisima zastru i redarske zadatke za danas dobiju.

Nakratko zijaretih nanu. U zadnje je vrijeme sve bolesnija i slabija. Ne rekoh joj šta je danas. Bolje da ne razmišlja, da ne zna.

Kod kuće dočekah našeg bihaćkog muftiju, hafiz Mehmed-efendiju. Spremismo se za džumu, pod hašlamom se zasladismo i krenusmo na musallu.

Mnoštvo je svijeta na musalli. Imami hafizi proučiše suru Kehf. Zaoriše i salavati prije ezana. Lijepu je hutbu, poučnu, muftija kazivao. Samo se farz klanjao, a zatim, stojeći učila dova za "feth", kakva se kod nas Krajišnika od davnina ustalila.

Krenulo se ka šehitlucima. Mahšer je svijeta nepreglednu kolonu napravio. Na čelu je muftija sa svojim imamima. Bajraci naše domovine se ponosno i prkosno duž Kozarca viju.

Na šehitlucima imami Ja-sin proučiše, a naš veteran Sakib-ef. Džaferović prouči nam dovu. Obratismo se muftija i ja. Rekoh svoje što sam naumio. I muftija bi jasan. Vrijedilo ga poslušati.

Jedan po jedan svi se raziđoše, a ja kao da se iz sna budim. Tako je svakog 24. maja. Moram na ognjišće. Moram na mjesto na kojem je sve počelo. Za mene možda i završilo. Prođoh svojom mahalom. Kuće nove, lijepe, uređene, i one i avlije, pa i njive. Pred rat naša mahala je imala 41 kuću. Danas ih ima 51, mada ih sedam još uvijek nije obnovljeno. U kuću ne uniđoh. Nije to ona prijašnja. Prohodah po voćnjaku. Ni on nije onaj nekadašnji u kojem je rahmetli did svaku voćku svojom rukom kalemio. Posjekla stoka i voće. Odoh do zemunice. Djelimično je zatrpana, ali još uvijek je tu. U njoj smo dvije noći i dva dana bili prije nego su nas porobili. Blizu nje je i mjesto gdje je hašlama bila. Na njoj smo Jasko, Admel, Zlaja i ja bili kad je ultimatum istekao, kad su sirene opasnost oglasile, a komšije nas granatama zasipati počele. Na toj hašlami okonča se naše djetinjstvo. Do podne bijasmo djeca, a od podne „legitimne mete“ i „opasni ekstremisti“. Kroz dva dana postadosmo logoraši, a zatim izbjeglice. Već iduće godine živjesmo na tri kontinenta, u mnoštvu do tada nepoznatih država. Većina je i danas tamo. Dođu na naše kad mogu, kad stignu. Od svojih vršnjaka jedino sam ja tu. Ne idem nikud i molim Allaha da nikad ne odem.

U akšam se vratih kući. Preslušah A. cijeli 17. džuz i B. njegovih petnaest stranica 13. džuza. Javih se Ahmed-ef. Ćupriji iz Cazina, jer me je jučer i danas zvao i pisao mi, ali mu se tada ne uspjeh javiti. Rekoh da se ne brine. Brižan je imam uvijek bio, a i sada je u penziji takav. Blago li se njemu i takvima. Nazvah i nanu da čujem kako je. Veli dobro, a po glasu se ne bi reklo.

Na jaciji musafiri iz Tutina i Zenice. Došli na svadbu koja će sutra biti. Sin podgoričkog glavnog imama, Ahmet Redžematović, učenik tamošnje medrese, nam je imamio.

 

Subota, 25. maja 2024.

Uobičajen vikend za imama. Prvo mekteb, pa sve drugo. Grupa za grupom. Ove godine je 72 upisanih polaznika, raspoređenih u četiri grupe. Osim uobičajenog gradiva i ispitivanja razgovaramo o jučerašnjem danu i povezanim temama. Moram se prve prilike zahvaliti roditeljima. Ponosan sam na njih.

Odmah poslije mekteba hoću da idem vidjeti nanu. Devedeseta joj je godina. Cijeli je život u pokornosti Allahu provela. I ovaj zadnji ramazan je ispostila. Ali u životu se više patila nego je rahat živjela, a zadnjih 32 godine bez sinova je težak teret nosila. Žena koja na nju pazi je ispred kuće, priprema ručak. Kako uđoh u sobu nane se iz polusna prenu i vidjevši me zausti da kaže ime moga daidže šehida Šefika, pa na tren ušuti. Slaba je. Otkucaji srca joj ne prelaze 40. Ubjeđujem je da idemo u bolnicu, ali bezuspješno. Neće. Veli, u ponedjeljak će doći Refika i Asima, moje tetke iz Danske. Kupile jutros karte, pa ako ih živa dočeka možda će onda u bolnicu.

Poslije podne je šerijatsko vjenčanje Jakupović Džanana i njegove izabranice Redžematović Edine. Džananovo porijeklo je iz Kozarca, a Edinino iz Tutina. On živi u Njemačkoj, a ona u Švicarskoj. Divan par, oboje pobožni, iz lijepih porodica. Na njoj sandžački kaftan, a on ala franka. Veliki se svatovi skupili. Gosti iz nekoliko država. Prije rata rijetke su ženidbe i udaje bili iz obližnih gradova. Nablizo se ženilo. A sada se urijetko dogodi da je oboje mladenaca iz Kozarca. Usud našeg današnjeg života. Da Džananu i Edini brak bude berićetli. Plaho su dragi i prijazni.

Na ikindiji je dženaza Aliji Softiću. Mnoštvo ljudi je na dženazi. Preselio je u Švedskoj. Kako mi je rahmetli dr. Kemal-ef. Bašić govorio prilikom naše zajedničke posjete ovoj zemlji, Alija je bio jedan od značajnijih utemeljivača džemata Goteborg. I u svojim Alićima - Softićima je mnogo sa svojom porodicom doprinio nakon rata. Da mu Allah ukabuli i grijehe mu oprosti! Pokopan je pored svoje supruge Hatidže, a do moje čestite rodice Rukije Softić. Rahmet im dušama!

Prije akšama preslušao sam B. njegove stranice 14. džuza, a poslije akšama A. je proučio 18. džuz. Hifz je borba. Velika borba ustrajnosti. Do jacije ponovih i ja jedan "svoj" džuz.

 

Nedjelja, 26. maja 2024.

Danas s mektepskim polaznicima starijih grupa idemo u posjetu logoru Trnopolje. Trideset druga je godišnjica njegova formiranja. Prvo smo prisustvovali predviđenom programu, a zatim smo malo o svemu tome na naš način porazgovarali. Obilježavanju je prisustvovao značajan broj ljudi, uglavnom preživjelih logoraša. Nekoliko kratkih ispovijesti logoraša ostavilo je snažan dojam na sve prisutne. I djeca su bila pod dojmom. Mnogo su detalja zapamtili i prepričavali, dok su njihovi ukočeni izrazi lica ukazivali da su ovo mjesto onakvim kakvo i jeste bilo doživjeli.

Nakon što smo klanjali podne-namaz krenuli smo za Tuzlu. Osim našeg Zekerijje, Behram-begovu medresu od Kozarčana pohađa Anesa Balić i Elvir Softić, pa se mi roditelji, međusobno nedjeljom smjenjujemo, jer nam ih je lakše odvesti autom nego ih slati javnim prijevozom, dok u povratku petkom imaju direktnu autobusnu liniju. Za mene je često ovo prilika da neke svoje prijatelje posjetim. Tako je i ovoga puta. Sretoh se s Izudinom Smajićem i Muhamed-ef. Mehmedovićem, a poslije nam se pridruži i Emir Šečić. S Izudinom sam četiri godine dijelio učionicu i spavaonicu, a s Muhamed-ef. studirao, dok me s Emirom davno zbližio naš zajednički prijatelj Mirza-ef. Žerić. Ugodno se ispričasmo. Razmišljanja i poglede o mnogo čemu razmijenismo. Rastasmo se sa željema da se uskoro iznova sretnemo.

 

Ponedjeljak, 27. maja 2024.

Poslije jutarnje kahve s hanumom i odvoženja djece u školu posjetih nanu. Malo je bolje. Iščekuje kćeri, pa je veselija.

U Prijedor odoh da podignem pasoš i potvrdu iz CIPS-a, a zatim da ustanovim do koje je faze dokumentacija za izgradnju Memorijalnog centra Kamičani stigla. Dobih po ko zna koji put obećanje da će sutra sve biti gotovo. U povratku navratih do hafiza Semir-ef. Bušatlića da za jednog svog prijatelja ugovorimo uslugu u njegovom džematu. Iskoristismo priliku pa nakratko promuhabetismo uz kahvu.

Prije podne preslušah B. dijelove 15. i 16. džuza, a poslije A. prouči 19. džuz. Dobro su naučili. Baš sam zadovoljan.

Pred ikindiju obiđoh gradilište kod starog turbeta. Sve je spremno za prvu fazu radova koja podrazumijeva igradnju potpornog zida, a zatim slijedi ograda i pristupna staza. Poslije toga se nadamo da ćemo uspjeti u potpunosti rekonstruirati i samo turbe. Građeno je 1713. godine, ali je usljed ratne devastacije neadekvatno obnovljeno i time je svoju historijsku vrijednost izgubilo.

Pred večer porodično idemo u posjetu nani. Kod kuće je. Dosta se porodice skupilo. I doktor je tu. Ne vidi rješenje osim da ide na bolničko liječenje. Ovoga puta pristaje da ide. Tetke će s njom do bolnice, pa joj je lakše.

Ovog semestra su mi vježbe sa studentima utorkom, pa od ikindije započeh pisati pripreme, a nakon akšama ih upotpunih. Treća godina obrađuje vrste postbračnog čekanja, dok kod druge je na redu kodifikacija šerijatskog prava. Potrudih se da, osim teoretske obrade, lekcije pojasnim i po osnovu slikovitih primjera. Pravna materija je najčešće suhoparna, pa volim da je pokušam zanimljivijom učiniti.

 

Utorak, 28. maja 2024.

Popih s hanumom kahvu nakon sabaha, te se zaputih za Bihać. Stigoh tamam u osam. Studenti u holu. Čekaju. Djelomično pospani na prvi dojam. Brzo se razbudiše i u sadržaj današnje lekcije zadubiše. Valjani su. Vrijedni studenti treće godine. Neki dan se i sam dekan o tome na isti način izjasni. Reče mi da su toliko napredni da bez poteškoća na arapskom međusobno komuniciraju. Poslije njih druga godina je na redu. Nisu ni oni nimalo loši. Jesu malo tiši, ali nadoći će. Polahko. Završismo za ovaj utorak uz zaključak da nam je samo još jedan radni ostao do kraja godine.

U ikindijski vakat stigoh kući. Tamam što kahvu popismo telefon mi zvoni. Poziv je od Senadina Ramića iz Instituta za traženje nestalih. Zove me da me obavijesti da su nakon identifikacije jedne lobanje, koja je prošle godine ekshumirana u naselju Vidovići, ustanovili da pripada mome daidži rahmetli Enizu, te da je potrebno da kao porodica damo saglasnost da tužilaštvo donese odluku o objedinjavanju pronađenih dijelova sa onima koji su već pokopani. Kazah mu da ću se javiti nakon što se sa porodicom usaglasim. Skamenih se dok poziv prekinuh. U grlu me poče nešto stezati, a suze potekoše.

Daidža moj voljeni! Koliko sam ga samo volio!

Pred očima mi se smjenjuju ukazanja lobanja koje sam neki dan prilikom posjete identifikacionom centru Šejkovača gledao i baš se tada pitao: Bože, kome li ove lobanje pripadaju? A možda je baš neka od njih bila od mog daidže. Na um mi pade i rahmetli did koji ga je svojim rukama u zemlju pokopao, pa ga nakon rata tražio i našao, ali mu nije bilo jasno zašto lobanje nema, pa nije dugo vjerovao da je to on bez obzira na DNK analizu koja je to tvrdila. Pomislih na nanu, kako da joj kažemo!? Kad smogoh snage da se od svih dojmova i zapitanosti iščupam shvatih da je i ovo okolnost nakon koje moramo snažno krenuti dalje. Sabrah se i nazvah daidžincu Emiru, koja je u Kelnu. Dogovorismo se da ćemo dati saglasnost Institutu za dalje korake sjedinjavanja lobanje s ukopanim ostacima 2004. godine. Složismo se da nani nećemo ništa govoriti. Dovoljno je ispatila. Ovo bi joj samo odmoglo.

 

Srijeda, 29. maja 2024.

Sedam je sati. U laboratoriji sam. Moram uraditi kontrolne nalaze. Dok završim javit ću Senadinu da navrati da potpišem saglasnost za dalju proceduru vezanu za daidžinu lobanju.

Kupim stvari i odlazim na planinarski dom povrh Brđana. Dogovorili smo se da ćemo danas napraviti druženje naših imama. Prvi sam. Polahko stižu i ostali. Svi smo na okupu. Prelijep ambijent i druženje. Do ikindije ostajemo. Baš nam je svima ovo trebalo. Uskoro opet ovako, svi zajedno na kraju zaključujemo.

U nedjelju je zajednička ikrar dova za naše kozaračke hadžije, pa odlučih nam za gosta predavača pozvati mog imenjaka Amir-ef. Čavaka, glavnoga imama Medžlisa Donji Vakuf. Ugodno porazgovarasmo i zaželjeni zijaret usaglasismo.

Na mail mi stižu rezultati jutrošnjih nalaza. Prosljeđujem ih viberom kardiologu, dr. Marinu. Tako smo se dogovorili. Ubrzo mi napisa: "Samo i dalje bez stresa i sa što manje aktivnosti uz moju izmjenu i dopunu dosadašnjih medikamenata malo snažnijima. Navratite". Što je suđeno, pomislih, već je i zapisano. Ako je usitnilo valja pohititi i još šta pokušati uraditi, a ako vakta ima nikada naodmet nije ništa od onoga što se od dobra učini.

Pred večer s hanumom posjetismo Mujaga-ef. Delića i njegovu suprugu. Ove godine su, ako Bog da, Allahovi gosti, pa da ih po običaju i ovako ispratimo. Lijepo posijelismo i međusobno se ispričasmo.

Poslije akšama preslušah A. 21. džuz. Mašallah! Dobro mu ide. Planirat ćemo da po završetku ovog kruga u narednoj fazi uči po dva džuza. Mogao bi biti spreman za izlazak pred Komisiju i polaganje hifza sredinom ljeta.

Na jaciji nam je musafir bio dr. hafiz Abdulaziz-ef. Drkić, profesor Kira'eta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Učinio nam je čast predvodeći džemat. Divan je to insan, mašallah.

 

Četvrtak, 30. maja 2024.

Prvih nekoliko sahata u Medžlisu bavimo se čistom birokratijom, od upotpunjavanja dokumentacije za različite potrebe, pisanja izvještaja, odgovaranja na dopise i mejlove do uplata kurbana za medrese.

U posjetu nam dođoše moja sestra i zet s djecom. Djeca se djeci obradovala. Rijetko se vide. I kad se sretnu to uvijek kratko traje. U podsvijesti uvijek gajim strah da se lahko može desiti da nam se djeca dobro ne upoznaju, pa da kroz život jedni za druge ne haju. Ne dao Allah toga!

U poslijepodnevnim satima dočekujem na šehitlucima učenike srednjih sarajevskih škola i njihove profesore. Održavam im historijski čas o mjestu i prostoru na kojem se nalaze. Učenici zainteresirani za detalje. Pitaju i veoma se zrelo zapitkuju. I ovoga puta ih je 250. Svake sedmice dolazi ovolika grupa s pet autobusa. Sjajan je ovo projekat izgradnje zdrave svjesti o istini koji implementira Sarajevski kanton. Potrebno je ovo mladim naraštajima. Potrebno, jer svega deset kilometara od ovih šehitluka, u Prijedoru se upravo danas obilježava dan odbrane grada. Da! Dan odbrane. To je dan odbrane Prijedora od 102 ubijene djece i 256 žena, te mnoštva staraca i drugih civila, dan odbrane od povezanih, izgladnjelih i izubijanih logoraša. Dan odbrane grada, koji se branio od svojih vjekovnih miroljubivih Bošnjaka, muslimana i katolika, i tako što ih je poput nacista etiketirao s bijelim trakama na rukama i bijelim čaršafima na kućama.

Pred ikindiju posjetih gradilište mejjithane i musalle u Hrustićima. Dogovarasmo izvedbu narednih radova i porazgovarasmo o mogućnostima proširenja vakufskog mezarja.

Sutra se obilježava Dan bijelih traka, a ujedno je i petak, pa se usaglasismo da imami na mimbere izađu s bijelim trakama oko ruke.

(Preporod.info)

Kad smo živjeli dole u Bosni uvijek smo se veselili tom četvrtku i da idemo na pijacu i vidimo nekog od poznati, a sad zahvaljujući Caji opet se veselimo četvrtku jer nas naš dragi Caja uvijek obraduje sa novim slikama i svojim izvještajem. Veliko ti hvala i da te dragi Allah dž.š. nagradi za tvoje dobro koje činis. Veliki selam svima.

Četvrtak
Refika , 30. July 2011