Izdvajamo

Gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković razgovarao je danas sa ambasadorkom Austrije u BiH Ulrike Hartman o kvalitetnim međunacionalnim odnosima u gradu i o saradnji u oblasti privrede i kulture.

“Oni vode politiku u kojoj bi željeli da ne odlazi mnogo radnika sa ovih prostora na Zapad, već da se stvaraju kvalitetni odnosi za poslovne saradnje”, rekao je Đaković.

On je naglasio da je firma “Austronet” u Prijedoru primjer kvalitetnih ulaganja austrijske privrede.

“Austrija je jedan od najvećih investitora u svim oblicima, i finansijskog kapitala i raznih projekata i razgovarali smo o kvalitetnim odnosima tog tipa “, istakao je Đaković.

 

Hartmanova je ocijenila da saradnja u kulturi i privredi može da se proširi, da ima mogućnosti i za mnogo više i da ona želi da podrži lokalne zajednice koj rade za ljude i za privredu.

“Velika prednost Prijedora je da je blizu granice sa Evropskom unijom i ima ovdje dobrih radnika. Ja čujem da pojam multikulturalnosti postoji u Prijedoru. Ne samo uslovi u privredi, nego i opšti uslovi su jako važni za firme da dolaze ovdje”, dodala je Hartmanova.

Direktor “Austroneta” Enes Kahrimanović, firme koju su nakon prijema zajedno posjetili ambasadorka i gradonačelnik, rekao je da je ovo treći ambasador Austrije koji dolazi posjetiti ovu firmu i da je to pokazatelj da je firma na dobrom putu i pozitivan primjer ulaganja austrijske privrede u BiH.

“Austronet je od 2007.godine u Prijedoru i sa tadašnjih pet radnika sada smo dostigli 120 radnika. Proširujemo se na prostor od 25.000 kvadratnih metara i 95 odsto proizvodnje je izvoz u Evropsku uniju”, naveo je Kahrimanović.

“Austronet” gradi šestu halu, otvara dva nova proizvodna pogona, za iduću godinu planira jedan novi proizvodni brend i od marta iduće godine, kada je početak nove sezone, moguć je prijem novih radnika. Firma izrađuje zaštitna jedra, zaštitne mreže u građevinarstvu i poljoprivredi, reklamne banere za sportske terene, tenisblende, suncobrane i zaštitne ograde za individualnu upotrebu.

prijedorgrad.org/ foto:Nijaz-Caja Huremović

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.