Izdvajamo

Nikad nije bilo više bitnih faca, zatamnjenih automobila, najmenadžera, a manje likvidnih i uspješnih kompanija, manje obrazovanih, a više 'poslovnih' ljudi.

Piše: Boris Cigler

Kada sam bio dijete, odlazak na more bio je avantura. Avantura i vrlo zahtjevan porodični poduhvat u organizacionom smislu. Volio sam i volim more, tu obećanu destinaciju, ali sam mrzio pripreme i put na more.

Nije mi bilo jasno, a nije ni danas, zašto se moralo kretati u četiri ujutro i jesmo li bili u trci s nekim. A zašto bi uopšte bili kada smo ostajali i po mjesec dana? Nenaspavani, umorni, kretali bismo na put.

“Jesmo li više stigli?”, bila je moja prva rečenica, možda ni nakon pola sata puta. Mrzovoljan i umoran pitao bih svakih pola sata jedno te isto. A mora ni na vidiku. Nikako da stignemo.

Dvadeset i nešto godina kasnije vozim se po istoj cesti, onako vijugavom i nepreglednom. Zamornom. Oko mene isti automobili, modeli iz osamdesetih godina, popularni dizelaši. Cesta je ista, većina auta ista, samo su ljudi drugačiji. Rekao bih umorniji, manje sretni. Nekih više i nema, a mnogi više i ne idu na more.

Putuju, šute i trpe

Zemlja, ljudi, društvo su na nekom putu. Kažu, zove se tranzicija. Negdje smo krenuli, ali niko ne zna gdje i u kojem pravcu idemo. Kada ćemo stići?

Zapravo, pravac se itekako vidi, ali valjda su ljudi toliko dugo na tom putu, pa im više nije ni stalo. Možda više i ne vide. Gledaju ispred sebe, čekaju da stignu tamo gdje trebaju doći.

Neki od njih, oni koji su mogli, iskočili su vani, u zemlje koje su već stigle na obećanu destinaciju, pa gledaju sa strane. Povremeno se pozdrave, mahom ljeti, a neki više i ne. Oni koji su ostali, putuju, šute i trpe.

Putovanje je neudobno, naporno i postaje sve teže. Nikad nije bilo više medija, a manje kvalitetnih novinarskih priča. Nikad nije bilo više političkih stranaka, a manje demokratije i pravde, više bogataša, vila i šoping centara, a punijih javnih kuhinja i bijede, više VIP evenata, a manje izložbi i muzeja.

 



Nikad nije bilo toliko TV kanala, a manje programa, manje obrazovnih emisija, emisija kojih ćeš se sjećati.

Nema više Muzičkog tobogana, Opstanka, Branka Kockice, tu su sada sulejmani, lare, sile i plejalada kreštavaca organizovanih u različite reality, nazovi šou, programe.

Svaka nova godina po prognozi će biti gora od tekuće i takve najave se čine tako normalnim.

Što bi rekli novinari, “skromno i u krugu porodice”. Nikad nije bilo više bitnih faca, zatamnjenih automobila, najmenadžera, a manje likvidnih i uspješnih kompanija, manje obrazovanih, a više ”poslovnih” ljudi.

Nikad nije bilo više vjernika, a manje ljudi.

No, zaista, kuda idemo? I kamo god da smo krenuli, kako ćemo znati da li smo došli? Da li iko zna? Da li iko mjeri i čime? Da li iko gleda oko sebe? Ako smo krenuli naprijed da li nam je bolje? Ako nije, onda smo krenuli u suprotnom pravcu.

Ako smo krenuli prema dnu, a izgleda da jesmo, da li smo stigli? Ako nismo, kada ćemo stići na dno? Šta još, kao društvu, ljudima, građanima treba da se desi da bismo rekli sami sebi – dobro, sada smo na dnu, gore ne može.

Da li treba da nas lažu u lice i kradu pred nosom, dok se za naše pare smiješe sa bilboarda i “promovišu” domaće? Da li nam trebaju poruke da štedimo i manje jedemo dok su ljudi gladni? Jesmo li na dnu onda kada imamo više penzionera nego zaposlenih? Da li smo stigli na dno kada u opštinama imamo više kladionica od osnovnih škola?

Čekam i radujem se

Jesmo li na dnu onda kada nas pozivaju da živimo “kuća do kuće” dok oni žive u vilama? Je li dno onda kada smo u petorkama, šestorkama i drugim grupnjacima, koji se iživljavaju nad nama?

Ako nismo stigli na dno, onda se pitam šta još treba da se desi? I kad ćemo stići? Čekam i radujem se, jer nakon dna možemo samo prema vrhu.

Ako jesmo na dnu, možda i duže nego što mislimo, ako stojimo u mjestu dok vrijeme prolazi, možda je vrijeme da zamijenimo vozača, kada automobile već ne možemo.

Ako jesmo na dnu, možda je vrijeme da uzmemo volan u svoje ruke. I djeca moraju odrasti, htjela ili ne. Pa možda, ako krenemo sad, naša djeca budu imala autoput.

Autoput daleko od dna.

Izvor: Al Jazeera

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.