Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Nikoline vam je već sigurno dosta i nije neka pretnja u ostvarivanju vaših ,,VIŠIH,,ciljeva, nama običnim homo sapiens –ima nedostižnim, ali MI VAS NIKADA NEĆEMO PUSTITI.
O istini i stvarnosti će se pisati uvek i zauvek, pa makar i na fb ili kako vi kažete niskotiražnim pokušajima koji se zovu novine.
Da li je moguće da sam primorana, zajedno sa drugima, hvala Bogu, pa nas ipak ima, da objašnjavam i crtam nešto što se golim okom pri čistoj svesti vidi? Ili narodi Bosne i Hercegovine, odnosno naprosto Bosanci imaju kolektivnu i selektivnu kataraktu?
Srebrenica, Prijedor, Dretelj, Čelebić, Ahmići, Sarajevo…Četnici, ustaše, mudžahedini, vojnici (zločinci) po ugovoru koje god strane…
Zašto smo dopustili da se to desi? Bezumlje, mržnja, ljudi zvijeri. Žrtve nemaju nacionalnost. Ne ponovilo se. Je li to bilo mudro, pametno?
Šta znači plašiti se? Dokle više ti strahovi i ti malograđanski stavovi? Šta, treba da ćutim i jedem gov..a? Radila bih nešto protiv sebe kada bih bila lažna i folirala se. Govorim ono što osećam. Znam da je to pogubno za mene, znam i da mi je oduzelo mnogo toga, pogotovo među Srbima. Ne govori mnogo ljudi ovo što ja govorim, u svojim stavovima sam radikalna, kritikujem jedan grozan nacionalizam koji je generalan politički stav bilo da govorim o vlasti ili uslovno rečeno opoziciji, jer i oni su onomad bili vlast i u ENTITETU Republici Srpskoj i u ENTITETU Federaciji i u DRŽAVI Bosni i Hercegovini, neke ili mnoge ljude koji su za naše narode mnogo loši, jer našem narodu su uvek najgori bili najveći uzori i najveći idoli i najveći heroji.
I svi to znaju i svi ćute. To je usud ovih prostora, da svi znamo sve i svi se pravimo ludi.
Ja se izvinjavam, ako ste vi svi normalni, onda sam ja u tom slučaju luda.
Toliko od mene, a vi podržavajte koga hoćete, verujte šta hoćete.

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.