Izdvajamo

Piše: Nikolina Balaban

Nikoline vam je već sigurno dosta i nije neka pretnja u ostvarivanju vaših ,,VIŠIH,,ciljeva, nama običnim homo sapiens –ima nedostižnim, ali MI VAS NIKADA NEĆEMO PUSTITI.
O istini i stvarnosti će se pisati uvek i zauvek, pa makar i na fb ili kako vi kažete niskotiražnim pokušajima koji se zovu novine.
Da li je moguće da sam primorana, zajedno sa drugima, hvala Bogu, pa nas ipak ima, da objašnjavam i crtam nešto što se golim okom pri čistoj svesti vidi? Ili narodi Bosne i Hercegovine, odnosno naprosto Bosanci imaju kolektivnu i selektivnu kataraktu?
Srebrenica, Prijedor, Dretelj, Čelebić, Ahmići, Sarajevo…Četnici, ustaše, mudžahedini, vojnici (zločinci) po ugovoru koje god strane…
Zašto smo dopustili da se to desi? Bezumlje, mržnja, ljudi zvijeri. Žrtve nemaju nacionalnost. Ne ponovilo se. Je li to bilo mudro, pametno?
Šta znači plašiti se? Dokle više ti strahovi i ti malograđanski stavovi? Šta, treba da ćutim i jedem gov..a? Radila bih nešto protiv sebe kada bih bila lažna i folirala se. Govorim ono što osećam. Znam da je to pogubno za mene, znam i da mi je oduzelo mnogo toga, pogotovo među Srbima. Ne govori mnogo ljudi ovo što ja govorim, u svojim stavovima sam radikalna, kritikujem jedan grozan nacionalizam koji je generalan politički stav bilo da govorim o vlasti ili uslovno rečeno opoziciji, jer i oni su onomad bili vlast i u ENTITETU Republici Srpskoj i u ENTITETU Federaciji i u DRŽAVI Bosni i Hercegovini, neke ili mnoge ljude koji su za naše narode mnogo loši, jer našem narodu su uvek najgori bili najveći uzori i najveći idoli i najveći heroji.
I svi to znaju i svi ćute. To je usud ovih prostora, da svi znamo sve i svi se pravimo ludi.
Ja se izvinjavam, ako ste vi svi normalni, onda sam ja u tom slučaju luda.
Toliko od mene, a vi podržavajte koga hoćete, verujte šta hoćete.

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.