Faruk Ajdinović
Zašto me nije briga šta radi Cecin sin ?!
U zemlji u kojoj se “lajka” okot ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, a njegova neprežaljena udovica se ne skida sa tv ekrana gotovo niko i ne spominje Milorada Golijanina, penzionisanog pravoslavnog sveštenika iz Vlasenice, Vladimira Srebrova, nekadašnjeg funkcionera SDS-a, ili Sekulu Stanića, ljekara iz Foče. Nijedan od tih ljudi u bosanskohercegovačkim medijima nije spomenut ni za jednu desetinu puta koliko je spomenut raspojasani i do neba nebitni Arkanov i Cecin sin, ili neki njegov jednako nebitni pandan.
Za one koji ne znaju, a takvih je u ovoj zemlji nažalost puno previše, Milorad Golijanin je nekadašnji pravoslavni sveštenik iz Vlasenice koji je, unatoč prijetnjama tadašnjeg rukovodstva SDS-a u Vlasenici, odlučio da pomogne dvojici lokalnih imama, Munibu Ahmetoviću i Begi Selimoviću, da se oslobode iz koncentracionog zatvora u tom gradu, te ih je, ne obazirući se na prijetnje, izveo iz Vlasenice na slobodu.
„Štagod bude imamima Ahmetoviću i Selimoviću“, rekao je tada. Milorad Golijanin je, zbog toga, označen kao „izdajnik srpstva“. Pretukli su ga, pljuvali ga na ulici, vrijeđali, i na kraju otjerali iz crkve. Bio je kriv što je dvojici Bošnjaka spasio život. Danas je oslijepio, živi sam, a obiđu ga, s vremena na vrijeme, ljudi kojima je pomogao da izbjegnu smrt. O Miloradu Golijaninu nećete pročitati na svakom ubogom portalčiću od Vardara do Triglava, niti će se slika tog dobrog, slijepog starca ukazivati po Facebooku, kao da je Monetova Venecija.
Vladimirovo: „Bosna, Bosna“ još nije utihnulo.
Vladimir Srebrov je bio član SDS-a, sve do trenutka kad je u njemu prepoznao fašističke, nacionalističke ideje. Kad je počeo rat, Vladimir Srebrov nije otišao na Pale, nije pucao na svoj grad, već je pozivao svoje sunarodnjake da polože oružje, Radovana Karadžića, čak i prije nego ijedan bošnjački političar, nazvao ratnim zločincem.
Vladimira Srebrova su pozvali na pregovore, a onda uhapsili i poslali u logor Kula, gdje su ga zvijerski tukli punih 36 mjeseci. I dok su ga tukli, po svjedočenju njegovih supatnika, Vladimir Srebrov, član SDS-a, je vikao: „Bosna, Bosna !“.
Razmijenjen na kraju rata, polumrtav, uspio se održati na životu još tri godine, tokom kojih je kritikovao dejtonsku nepravdu. Umro je 1999. godine u 45. godini života. Sahranjen je bez ijedne počasti, a od silnih „državotvornih“ stranaka nijedna ga se ne sjeti.
Heroj iz Foče koji je dao sve što je imao
Sekula Stanić, ljekar iz Foče, još je jedan u nizu onih velikih malih ljudi koji su za ideju ljudskosti dali sve što su mogli. Stanić je, u maju 1992., u znak solidarnosti zbog zapaljenih bošnjačkih kuća u Foči, odlučio zapaliti vlastitu kuću. Dok je kuća gorila, Sekula Stanić je stajao sa Bošnjacima i gledao kako gore njihove kuće. Dok je radio u bolnici, skrivao je izbjeglice, donosio im hranu, previjao rane.
Dokumentovao užasne rane koje su zadobijali logoraši iz zatvora u Foči. Uspio je isposlovati na desetke „propusnica“ zahvaljujući kojima su ljekari bošnjačke nacionalnosti uspjeli napustiti Foču i izbjeći gotovo sigurnu smrt. Kad je pokušao da napusti Foču, prvo je priveden, zvjerski mučen, a nakon toga je obješen. Njegovo tijelo je bačeno na jednu deponiju, odakle je ekshumiran, a onda je, po želji porodice, prenešeno u Srbiju. Njegova supruga je rekla da – „Ne želi da ni mrtav bude blizu zla ljudi koji su ga ubili“.
Zašto želim pisati o dr. Staniću, o Miloradu Golijaninu ili o Vladimiru Srebrovu ?! Zato što imam potrebu u ovom luđačkom vremenu u kojem, samo par klikova dalje od ovog teksta, možete naći tekst o kojekakvim Senadama „Macama“, Arkanovom potomku, „Kraljici silikona“, ma šta to bilo. Za bilo šta o ovoj trojici ljudi, morali biste prerovati internet. Upravo zato pišem o dobrim ljudima; o ljudima o kojima vrijedi pisati i čitati; o ljudima koji su sve imali i sve izgubili samo zato što su bili ljudi.
Ajdinović Faruk
