Piše: Semira Jakupović

Subota, rano jutro. Hladnoca stipa za obraze. Kisa pada vec danima. Skupina ljudi vec ceka na polazak za Batkovic, jos jedan u nizu logora smrti. Medju putnicima koji krecu na ovaj nesvakidasnji put su i prezivjeli logorasi, roditelji bivsih logorasa, te svi ljudi dobre volje koji zele da se svojom posjetom sjete i odaju postovanje onima koji svoje zivote izgubise u ovom logoru smrti. Takodjer i onima koji prezivjese ovu golgotu i koji ostadose svjedoci jednog mukotrpnog vremena.
Uz put nas prati sivilo i kisa nemilosrdno pada. Razmisljam kako je i ovo tmurno vrijeme i kisa koja se slijeva niz stakla prozora, u skladu s ljudskim osjecanjima. Kisa i suze, suze i kisa. Koliko je suza proliveno, koliko probdjevenih noci, koliko bora na lica urezao taj nemilosrdni rat.
Smjenjuju se putokazi, iza nas ostaju kilometri. Prostire se zelena ravnica, lijepa uredjena polja dok razmisljam, "Ah, kako si lijepa zemljo moja". Iz autobusa bacam pogled na mutnu Savu, putokaze za Brcko, Bijeljinu..Put nas tako odvede i na prostrana zelena polja.

U toj pustosi nadziru se nekoliko gradjevina koje lice na stale. Kakav kontrast, pomislih. Ove mracne stambene jedinice nikako se ne uklapaju sa zelenim pejzazima.Cini mi se da visoki stropovi, sivi zidovi i hladni beton hoce da progovore o strahotama, o prolivenoj krvi i mucenjima.Tu stajemo i sastajemo se s ljudima iz Janje, Teocaka i drugih dijelova BiH. Smjenjuju se govornici, postovane licnosti, ucenjem Fatihe i polaganjem cvijeca odaje pocast.
U ovakvim trenucima covjek ostaje nijem. Pustimo neka tisina prica. Svako zaokupljen svojim mislima, rado bi pustili krik. Grlo se steze. Suze pricaju i imaju moc nad nama. Razmisljam o logorasima koji su sve ovo prezivjeli i kakve ce stranice historije iza ovog ostati.

Stizemo u Janju, pred Atik carsijsku dzamiju ili Sulejmaniju. Odajemo pocast ubijenim stanovnicima Janje, a nakon toga prisustvujem i prigodnom vjerskom programu, a nakon toga i simbolicnom bacanju 70 cvjetova u rjecicu Janju koji simbolisu 70 izgubljenih zivota u proteklom ratu. Ono sto je na mene posebno ostavilo dojam su rijeci hvale za nas Krajisnike koji su prevalili dug put i pokazali solidarnost sa stanovnicima ovog mjesta. Domacini pokazuju iskreno gostoprimstvo i pozivaju nas na rucak.
Odlazimo iz Janje i nastavljamo put preko Tuzle, Gracanice, Doboja, Banjaluke.. Kao u pjesmi "Prodjoh Bosnom kroz gradove".
Povod naseg putovanja bio je tuzan, ali se moramo okrenuti buducnosti i optimizmu.Proslost nikada ne mozemo zaboraviti, ni promjeniti, ali moramo uciti lekcije iz nje zbog buducih generacija.

Atmosfera u autobusu pri povratku za Kozarac je drugacija. Hrabri, nesalomljivi bosanski duh bori se sa mracnom prosloscu. Trpnja kao da nas je ojacala. Ne daj, Boze, da nas ikada unisti!
U sjecanja mi se vrate aprili moga djetinjstva i mladosti puni proljeca, behara, bezbriznosti, omladinskih radnih akcija, proslava.
A onda se kao tmurni oblak pojavi sjecanje na pocetak rata u Sarajevu, otvaranje logora Batkovic, masakr u Ahmicima, pad opstine Prijedor...Stegne uvijek u grudima. Ni aprili vise nisu sto su bili. Donose kise i tuge mnogo vise.
Nase putovanje blizi se kraju. Stizemo nazad u rodni Kozarac s posebnim utiscima. Ovaj dan poklonili smo sjecanju na logor Batkovic. Za ovakve komemorativne dogadjaje trebamo naci vremena. To je dug nas zivih prema onima kojih vise nema.
Sutra je novi dan i moramo se truditi da damo svoj doprinos izgradnji ljepseg svijeta punog nade u bolje sutra.

Semira Jakupović