Izdvajamo

 

Imaš bezbroj razloga da se vratiš odakle si pošao, a malo koji da nastaviš dalje, no ti ipak ideš dalje i više. Ideš dok ne dođeš do vrha, pa se onda nekako spustiš, te nakon spuštanja planiraš i nalaziš bezbroj razloga da se opet penješ, a nijedan da odustaneš. Tako…

Piše:Amel Bešlagić

12. juna 2022. godine, zajedno sa Nijazom, Sanidom i Redžom sam se popeo na Mont Blanc, najviši vrh Alpa. Bio je to iscrpan i težak uspon, no uspjelo se. Na povratku sa istog smo došli na ideju da bi sljedeći poduhvat trebao biti Kilimanjaro, najviša planina afričkog kontinenta.

Odmah po dolasku kući, Nijaz, najiskusniji među nama kada su putovanja u afričke zemlje u pitanju, preuzeo je odgovornost organizacije.

U međuvremenu, pridružiti će nam se još Almedin, Mirza i Emir. Mjesece do polaska proveli smo pripremajući se održavajući kondicionu formu.

Nakon dvanaestosatnog leta, 12.januara, sletjeli smo na Internacionalni aerodrom Kilimanjaro, u Tanzaniji. Aerodrom je nedaleko od grada Moshi-ja u kojem ćemo biti smješteni do trenutka pohoda.

Na aerodromu smo dočekani od strane Mussa-e. Mussa je Tanzanac koji fluentno priča njemački jezik, jos fluentnije pjeva na maternjem-svahili jeziku, a nedugo nakon upoznavanja s ekipom savladao je i značenje: “Musa dere jarca”, za šta je naš Mirza najviše zaslužan. 🙂

 

Pored Muse kao glavnog, uz nas su bili još Farida i Vilson kao vodiči. Nisu to samo vodiči, to su historičari, arheolozi, botaničari, speleolozi… hodajuće enciklopedije kada su Tanzanija i Kilimanjaro u pitanju.


Osim njih, ekspediciju je činilo jos 17 Porter-a. Porter-i su nosači, koji za dnevnicu od 10 dolara prenose na svojim glavama i leđima teret do 20 kilograma. Uz to, oni su po potrebi kuhari, doktori, ugostitelji, psiholozi…

Penjući se svaki dan po 1000 visinskih metara, zajedno s nama penjale su se plinske boce, pitka voda, namirnice, sanitet, začini, čačkalice…


Haruna, Goodluck (ovo mu je pravo ime), Lucina, John, Daudi, Madaraka, Isaek, Silaimoni, Peter, Modest, Constantine, Mussa, Adam, Saimoni, Bahati, Alocce, Rabati, 17 je imena osoba koje su najviše zaslužne da ova ekspedicija i uspon budu to što jesu-izvodivi, te na kraju krajeva, nezaboravni u svakom smislu riječi.


Sutradan, 13. januara započeo je pohod. Inače, postoji 7 različitih ruta kojima se može doći do vrha. Ova kojom smo mi išli-“Marangu”, je najkraća, ali ujedno i najizazovnija. Predviđena je da penjač dnevno prelazi oko 1000 visinskih metara, te da se nakon svega tri dana uspona popne na vrh.


Tog dana, krenuvši sa 1830 metara nadmorske visine, prolazeći plantaže banana i kafe, potom gustu prašumu došli smo na visinu od 2720 mnv gdje smo zanoćili u “Mandara” kampu. Dužina rute iznosila je 10 km.

 

Uvjeriti ćemo se da je ovaj, pa i svi naredni kampovi pažljivo arhitektonski isplanirani. Opremljeni su solarnim panelima koji obezbjeđuju napajanje električnom energijom, zatim dotokom podzemne vode, pa i bežičnim internetom koji se naplaćuje po 5 dolara/30 minuta. “Sve smo ti dali, tvoje je samo da…se penjes” 🙂

Drugi dan uspona započeo je nakon doručka. Sa povećanjem visine, vegetacije je bilo sve manje. Obilna prašuma postepeno je prelazila u granje i raslinje. Nakon 10 propješaćenih kilometara stigli smo u kamp “Horombo”. Kamp se nalazi na visini od 3720 mnv. Nakon okrepe, prije večere odlučili smo otići 300-tinjak visinskih metara kako bi se što bolje aklimatizovali, te kao takvi bili spremni za sutrašnji dan.

 

Trećeg dana, zaputili smo se prema posljednjem kampu na ovoj ruti-“Kibo”. Isti se nalazi 4700 metara iznad nivoa mora, te je put do njega iznosio 16 kilometara. Lagan tempo nametnut od strane vodiča bacio je u drugi plan iznimno surov pejzaž alpske pustinje.

 


Količina kisika na toj visini nije baš išla u prilog kada je san u pitanju, tako da smo vrijeme uspona iščekivali žmireći “na zor”.
U 23:15 započeo je uspon ka Uhuru, najvišem vrhu Kilimanjaro-a.

Prva polovina noći je bila mirna i vedra, dok je druga bila popraćena jakim udarima vjetra, što je iznenadilo i naše vodiče.

Pred samo svitanje, nakon izrazito strmog i žestokog uspona, došli smo na prvi vrh-“Gilmans Point”, nakon čega je uslijedilo relativno lakih 40-ak minuta pješačenja popraćenih vjetrom, arktičkim snijegom, ali i suncem. Dok ovo pišem i dalje mi djeluje nestvaran momenat izlaska sunca kojem sam svjedočio na toj visini.

 

Nakon osam sati hoda, U 7:15 i temperaturom od oko -20°C došli smo na najviši Vrh afričkog kontinenta – “Uhuru”, visok 5895 metara nadmorske visine. Uslijedile su suze, smijeh, zagrljaji i čestitke.

Poznata je činjenica da najviše nesreća u ovom sportu nastaje pri spustu sa planine. Iako jako iscrpljeni i sneni, s nama to nije bio slučaj. Spustili smo se nazad u “Kibo” kamp iz kojeg smo nekoliko sati ranije krenuli. Odmorili smo sat-dva, te smo se zaputili jos jednu etapu niže. Plan je bio doći prije zalaska sunca do “Horombo” kampa koji je na 3700 mnv, gdje ćemo prenoćiti.

Sutradan, petog dana boravka na Kilimanjaro-u prepješačili smo i posljednju rutu ka povratku na početno odredište. Spustili smo se u bazu gdje je upriličeno slavlje i dodjela priznanja. Tim činom okončan je uspon od 37 sati pješačenja i dužine 75 kilometra.

Sutradan smo se vratili u Austriju, na oko 200 metara iznad mora, čime smo okončali našu ekspediciju. Put je protekao relativno brzo, u pronalaženju bezbroj razloga za naš naredni uspon, jer kao sto na početku rekoh, to je tako!

Sve ove brojke koje sam iznio dio su statistike koja mora biti zabilježena i spomenuta, ali nikako nije,niti bi trebala biti, od krucijalnog značaja jednog ovakog događaja.

Statistike su svakako suhoparne i dosadne. Ono što je zaista vrijedno i krucijalno jeste vrijeme provedeno u tih 6-7 dana. Vrijeme koje je Almedina, Nijaza, Sanida, Mirzu, Redžu , Emira i mene kroz Kilimanjaro učinilo iskusnijim i bogatijim.

Vrijeme koje nas je učinilo “učevnijim”. Tako da, nismo mi osvojili nikakvu planinu. Planine se ne osvajaju, planine osvajaju. Planine su osvojile nas! 🙂

Koristim priliku da vam se zahvalim na svesrdnoj podršci. Veliko hvala portalu kozarac.ba čija podrška nikad ne jenjava.


Do sljedećih uspona, VEDRO! 🙂

Hakuna matata!

Amel Bešlagić

Evo vam ova misao Meše Selimovića za buđenje i razmišljanje.

"Život je izbor a ne sudbina, jer običan čovjek živi kako mora a pravi kako hoće. Život na koji se bez otpora pristaje to je bjedno tavorenje, a izabrani život je sloboda. Čovjek posta...je slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem."