Stigli smo u Srebrenicu!
U 19 sati smo ušli u Potocare, put je bio dug 152 km, sa tri veća uspona, no krenimo redom...
Nakon doručka zaputili smo se na zborno mjesto-kasarnu Rajlovac, odakle je u 7:30 kompletna povorka biciklista krenula. Kiša koja nam se pridružila dan prije u Visokom, nije nas napuštala sve do Kladnja. Osim kiše popraćene vjetrom bio je i ogromni pad temperature (11°) u momentu kada smo napuštali Sarajevo. Tako da je dosta faktora utjecalo da to bude šok za organizam, jer samo 2 dana ranije smo imali temperature 20 stepeni više, no hvala Bogu, izdržalo bi se gore, pa zašto ne bi ovo. Dotaknuvsi se ovakvih situacija, ne mogu ne spomenuti našu vrijedi logistiku, našeg Fadila, koji je uvijek, u svakom smislu, ispred nas, gdje bez izuzetka uspjeva u tome da nam apsolutno ništa ne fali!
Popevši se na Nišićku visoravan spustili smo se u Olovo, gdje je bila pauza za ručak, kao i prijašnjih godina do sad. Presvukavši se i ugrijavši čajem uslijedio je nastavak puta gdje je sljedeća kraća pauza bila na izlazu iz Kladnja. Što treba spomenuti jeste i to da smo u Kladnju dočekali dvojicu biciklista koji su se iz Bihaća uputili na 24-satni maraton Bihać-Srebrenica. Kiša nas je napustila i samim tim nastavak puta je dosta bio olakšan. Kilometri su se smanjivali, tako da smo stigli u Vlasenicu, gdje smo napravili zadnju pauzu u današnjem danu.
U Konjević Polju nam se pridružuje nekolicina biciklista iz Brčkog i Tuzle te se povorka zapucuje prema Potocarima. Trudim se da sve sto se našeg maratona tice koliko toliko predočim , ali dolazak u same Potocare, u harem sehidskog mezarja je nesto sto se treba doživjeti da bi se najbolje pojmilo i osjetilo. Emocije...adrenalin...radost...tuga...šarenilo različitih osjećanja...
Nakon pređenih preko 600 km, čovjek se osjeća sretnim jer je uspio sto je naumio-završio je tamo gdje se uputio, ali u samom trenutku ulaska u harem mezarja, i okrenuvsi se oko sebe, neprimjecivsi ništa osim šume bijelih nišana kojima se ne nazire kraj, čovjeka obuzme tuga...velika tuga.
Helem, mi molimo dragog Boga da naše šehide nagradi džennetom. Kako ove iz Podrinja, tako sve šehide Bosne nam i Hercegovine. Molimo dragog Boga, da nam da zdravlja da dočekamo još maratona, čiji ćemo biti dio, zajedno s vama. Takodjer molimo Ga, da nam da zdravlja, da izdržimo povratak kući, a što je najbitnije, da nam da svima pameti, da NE ZABORAVLJAMO sta se ne tako davno desilo i da NE DOZVOLIMO da se ikome, ikad, ponovo desi! To je ipak suština, svega ovoga...
Nakon klanjane dzenaze, četvorica nas, će se uputiti biciklima nazad kući, u Kozarac, o čemu će biti više riječi kad se do toga dođe...a do tada, svako dobro vam želi vaš BK KOZARAC!
Teksta i foto: Amel Bešlagić
