Izdvajamo

 

Ovih dana na području Kozarac vrši se iskolčenje trase autoputa Banja Luka-Prijedor. To znači, na terenu prenošenje projektovanog stanja na teren. Ukopavaju se stubovi, a poslije će katastar da radi svoj dio posla, formiranje parcela koje će kasnije ući u postupak eksproprijacije.
Ovih dana geometri su oni koji moraju da slušaju sve frustracije naroda čija imanja zahvata trasa. Kažu da nisu imali nekih problema na području Kozarca. Narod razumije da oni rade ono šta su drugi zacrtali.

Kod Senada i Senade Fazlić stubovi su ispred kuće. On se pita kako će ulaziti u kuću ako mu ovdje postave ogradu.

Salih Kenjar nezadovoljan sa našim predstavnicima koji su obečavali.

Kuća od Refika Forića je na sred trase autoputa.

Stevo Tihostup ostaje bez 40 duluma zemlje, a živi od te zemlje. U kući je njih šestero i žive od poljoprivrede, a sad ostaju bez svega. Bjesan je ne zna šta i  kuda sad. Tražio je da razgovara sa Gradonačelnikom Pavlovićem. Obećali su mu da će ga pozvati kad Gradonačelnik bude imao vremena i evo skoro tri mjeseca čeka taj poziv. Teško je meni gledati suze u očima ovog dobrog domaćina, čovjeka i pokušavam zamisliti kako je njemu.

Draguna Huskić se ne predaje, jer kod nje je 53 duluma upitno.

U Sivcima Bahrija Turkanović razočaran jer i kod njega su kočevi par metara od kuće.

U Menkovića sam kod Sakiba Paratušića. Takođe razočaran jer kod njega je 36 duluma. Priča mi da je u doba Jugoslavije (Titino doba) njegovoj familiji oduzeto 300 duluma zemlje, zatim njegovom ocu uzeli dva duluma gore za magistralni put i sad završavaju na njemu. Za njega je to kraj, nema više Paratušića isliće se odavde.

Kod Huseina slična situacija kao kod Sakiba. "Vidiš li ja nemam više zemlje, nemam kravu gdje pustiti, ja sam gotov" kaže mi Husein i dodaje da mu nije blaga umro bi.

U Srednjim Jakupovićima mjestani zabrinuti. Zadnjih 10 dana u medijima se pojavila vijest, sa satanka u Omarskoj, da će biti nekih korekcija na području Lamovita. Mještani Srednjih Jakupovića nemaju informacije o kakvim korekcijama se radi.

U Lamovitoj su počeli pripremni radovi.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.