Izdvajamo

 

Hrvatski gradić Kastav se nalazi u zapadnom dijelu Primorsko-goranske županije, u blizini Rijeke i Opatije. Delegacija Vijeća bošnjačke nacionalne manjene ove lokalne zajednice, danas je boravila u Čarakovu.

U ovoj, prijedorskoj mjesnoj zajednici gdje je ljeta 1992.godiune ubijeno 413 civila, gostima iz Republike Hrvatske domaćin su bile žene okupljene oko Udruženja „Mladost“.

Posjeta, preciznije rečeno druženje prepuno razumijevanja, počelo je obilaskom Šehidskog mezarja Čarakovo gdje je pred duše šehida preočena fatiha i položeno cvijeće.

O činjenicama koje govore o Čarakovu ljeta 1992.godine, procesu ekshumacija, ukopu posmrtnih ostataka nevinih mještana Čarakova i obnovi džemata, govorio je imam Huso ef.Jašarević. Gosti su bili jako dirnuti tokom obilaska Memorijalnog centra Čarakovo.

Na jednom mjestu dokazi o zločinu i mnogo emocija. Među majkama Čarakova koje su danas dočekale goste iz Hrvatske bila je i Naila Bajrić kojoj su zločinci ubili sina, muža i brata.

Nafa Delimehić predsjednica Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Kastva u Republici Hrvatskoj je naglasila da je ovo početak saradnje koja će biti nastavljena u narednom periodu. Ona je istakla da se zahvaljujući viježu na čijem je čelu u Hrvatskoj obilježavaju Dan nezavisnosti BiH, Dan držsavnosti BiH, Dan bijelih traka,… O kulturi i tradiciji rodnog kraja govori se i na smotro manjina koja se održava u Rijeci.

Predsjednica Udruženja žena „Mladost“ Čarakovo Jasmina Mujdžić je naglasila značaj današnje posjete i razvijanja saradnje. Posebno je istakla borbu kako bi se ostalo na rodnoj grudi.

Treba istaći da je do današnje posjete i početka saradnje na relaciji Udruženje žena „Mladost“ Čarakovo- Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Kastav, došlo zahvaljajući angažmanu Nijaza Brkića koji je goste iz Republike Hrvatske počasti svojom knjigom, „Zov povratka“.

Druženje je nastavljeno u prostorijama Udruženja žena „Mladost“ Čarakovo uz mnogo uvažavanja i razumijevanja.

Senudin Safić/https:/mojprijedor.com

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.