Izdvajamo
BiH nalazi se na "zavidnom" drugom mjestu po "odlivu mozgova", a u goroj situaciji, kada je riječ o odlasku mladih talenata, jedino je Kirgistan, pokazuju podaci Svjetskog ekonomskog foruma za 2010/2011. godinu.
BiH je, po broju natprosječno obrazovanih i nadarenih ljudi, koji napuštaju zemlju jer u drugim državama vide spas, smještena među deset najgorih zemalja, među kojima se nalazi još i države Mauritanija, Lesoto, Burundi i druge, pišu sutrašnje "Nezavisne novine".

Od zemalja bivše Jugoslavije, među deset najgorih država ocijenjenih po ovom kriterijumu, nalazi se još jedino Srbija, koja je zauzela četvrto mjesto.

Predstavnica BiH u Bolonjskoj grupi Lamija Tanović smatra da ovako strašni podaci sigurno neće nikoga iznenaditi, jer ljudi u BiH znaju koliko je teška ukupna situacija u njihovoj zemlji.

"Ako imamo zvaničnu stopu nezaposlenosti veću od 40 odsto, a prema nekim procjenama ta stopa iznosi i 50 odsto, posebno ako uzmemo ukupan broj nezaposlenih visokoobrazovanih ljudi, onda je sasvim jasno zašto 'mozgovi' napuštaju zemlju. Ljudi, posebno sa takvim znanjem i sposobnostima, traže bolju budućnost za sebe, a niko neće čekati da se ovdje neko sjeti i uradi nešto da zaustavi taj odlazak", pojašnjava Tanović.

Prema njenim riječima, ekonomija BiH ne može da zadrži ljude, a pogotovo ne ljude koji se smatraju "mozgovima".

Predsjednik Asocijacije poslodavca BiH Alija Remzo Bakšić rekao je da ovakvi podaci nisu nimalo iznenađujući, s obzirom na stopu nezaposlenosti, broj ljudi koji rade na crno i slično. "Vlasti bi trebalo bar mladim visokoobrazovanim ljudima da omoguće da završe pripravnički staž i na taj način steknu iskustvo, bez kojeg vrlo teško mogu naći posao", smatra Bakšić.

Prema posljednjim istraživanjima, oko 64 odsto mladih u BiH razmišlja o odlasku iz zemlje, jer su nezadovoljni postojećom vlašću, korupcijom, lošim obrazovnim sistemom i najviše nemogućnošću zaposlenja.

Predsjednik Unije studenata RS Gordan Balaban rekao je da, ako bi sada neko dao svakom mladom čovjeku po 2.000 eura, bez razmišljanja bi većina njih napustila zemlju.

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?