Pise Satko Mujagic

Izlomise me zadnji mjeseci. Pa sad, i na odmoru, mozak jos neke svoje bitke vodi, tijelo ne zna vise da se odmara. Brzina tek naizgled smanjena, kao bicikl kojeg padina jos nesmetano goni, iako je sada sve naizgled ravno, a pejzaz drugaciji.

Na putu za Split stadoh u Drvaru i Livnu. U Drvaru, prica mi Neda, vlasnica gostionice, nema ljudi. 'Nema  ni u Kozarcu, rekoh'. Bila je u Prijedoru kao izbjeglica, kaze. Drago joj bi kad ugleda prve povratnike. I vratila se i ona i njeni, prije 4 godine. Mila me pita:'tata, jel' ti to prijateljica?' Nije, sreco, rekoh. Tek smo se upoznali, ali se druzimo. Lik na terasi, u crvenoj majici s cirilicnim natpisom "SRBIJA", pokaza mi rukom gdje je Titova pecina. 'Tamo, bas iznad one kuce, onog dimnjaka'. 'Hvala, ne znam kad sam zadnji put bio'.

Sjedim na terasi hotela, vrijeme na Jadranu je poludjelo, ali bar vise ne pada. Neki Danac hrce pored bazena, cesko pivo nesmetano nestaje u zdrijelu, svjetlo sunca i kroz oblake zasjenjuje ekran. I nikako da poslazem sve slike i rijeci zadnjih dana. Govor starca u Keratermu 24. jula dok opisuje pokolj 205 Prijedorcana u samo jednoj noci 1992. Medju njima i njegova dva sina. Otvor sehidskog turbeta u Carakovu, emotivni Sudbin o 413 pobijenih civila u jednom danu, medju njima i imam. Strijeljan sa 10 dzematlija ispred dzamije, pa umotani u dzamijske tepihe i (neki jos zivi) zapaljeni zajedno s dzamijom. Prica mi Rezak da u RSu ima jedno selo gdje su Srbi, mjestani, spasili dzamiju i to tako sto su rekli da se ne rusi jer zele napraviti crkvu. Jedina od preko 600 cija munara je ostala da strsi u 'Nebo Srpsko'. A isto vece, u nedjelju, 'Groznica subotnje veceri' u Kozarcu. Prije toga gost na NTV 101 sa Nikolinom povodom 20 godina mature i naseg sacuvanog prijateljstva. Pitala me da zaplesemo na veceri povodom 20 godina mature u Prijedoru. Nisam mogao. Nema nam 5 profesora, pobijeni po logorima 1992. Rekao sam nema derneka za mene, hocu da ujutru gledam u isto lice u ogledalu, a to je u ovom slucaju podrazumijevalo nema pjevanja ni plesanja. Zaplesali smo na Groznici. Dosla je s muzem. Prvi put dodjose i prijedorski Srbi na Groznicu u Kozarac. Naglasio sam to prilikom govora. Nek' se zna.

Procitah ovih dana 'Borim se sa strastima' Sanele Dizadervic. Konacno nesto sto nije rat, politika ni historija. Obavezno stivo, iako ne za Nobela.

Pustise danas Divjaka. Ipak se krece...

Juce mi se cinilo da ostavljam nesto veliko iza sebe, nesto ogromno, najvece.
Sad znam da je tako