Izdvajamo

Autor: D. Zeba/Faktor.ba

Na posljednjem ispraćaju Vehida Gunića, novinara, pisca i publiciste, održanom danas na gradskom groblju Lav, bio je veliki broj poznatih ličnosti iz kulturnog i javnog života.

Vehida Gunića ispratio je i njegov dugogodišnji prijatelj Avdulah Sidran

Sarajevsko groblje Lav je Gunićevo vječno počivalište



Avdulah Sidran, Josip Pejaković, Sejo Pitić, Ademir Kenović, Adin Hebib, Avdo Huseinović, Osman Džiho, Ahmed i Elvir Švrakić, Zlatan Bostandžić, samo su neki od poznatih koji su se oprostili od prijatelja i saradnika. Svi su se složili da smo ostali bez velikana i čovjeka, koji je cijeli život posvetio Bosni i Hercegovini.

– Vehid i ja smo se našli na putu podavno. Bili smo baš prijatelji! Gotovo sve ono što je radio učestvovao sam u tome. Posebno smo se družili i i znali podobro šaliti. U posljednje vrijeme sam mu, kada je bilo jasno da odlazi, znao reći: “Nećeš, bolan, još, nisi dobar za ponijeti”! On se samo smijao i govorio kako bi volio da je tako. Nažalost, ponijeli smo ga… Neka mu je laka zemlja bosanska, koju je najviše volio – kazao je za Faktor Josip Pejaković.

-Vehidovim odlaskom ostat će velika praznina. Stvarno nema nekog sličnog ko bi mogao da ga naslijedi i nastavi njegovim putem. Mnogo će nedostajati svima. Bosnu je volio iznad svega. Stalno je govorio da ne putuje kako bi putovao, nego da bi se vratio u Bosnu. Obišao je dobar dio svijeta, ali uvijek se vraćao svojoj Bosna – rekao je Sejo Pitić.

Vehid Gunić umro je u 76. godini i vijest o smrti velikog meraklije rastužila je mnoge Bosance i Hercegovce, koji ga pamte po kultnoj TV emisiji “Meraklije”. Bio je reporter, pa voditelj i urednik TV serijala “Znanje-imanje”. Nakon agresije na BiH uredio je i realizirao dvije velike serije putopisnih emisija “Rodna Bosno, daleko odosmo” i “Iz bisaga Vehida Gunića”.

Njegove bisage ostale su pune napisanih djela, a spadao je u sami vrh bh. novinarstva.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.