Izdvajamo

 

Svim zenama zelimo jos jednom sretan 8.mart. Jedna arapska poslovica kaze: "Za muskarca bez zene nema raja ni na nebu ni na zemlji. Bez zene ne bi bilo sunca, mjeseca, poljoprivrede, ni vatre."

Danas sam pokusavao da napravim par fotografija od muzeva koji su kupili svojoj zeni cvijet ili cvijece. Samo jednu fotografiju sam napravio. Mi kozarcani kao da se stidimo priznati da volimo ili postujemo svoju zenu, kao da je sramota voliti i postovati svoju zenu.

 

Ove hefte sam svratio malo i kraj osnovne skole u Kamicanima i kad sam vidio ovu djecu kako se veselo igraju, sve mi nesto u grudima neka milina i dragost. Kako je lijepo vidjeti djecu sretne i vesele.

Ovo je nasa buducnost  a naravno i  nase domovine.

Prosle hefte sam se sreo sa nasom sugradjanko Hatijom Ikic iz Kozaruse. Prica mi ona kako tesko zivi i da je bolesna, operisana je, treba jos jednu operaciju da radi  u Tuzli a nema para. Pita me za pomoc gdje da se obrati koga da pita. Nisam mogao puno da pomognem osim da je uputim na IZ Kozarac i FOND SOLIDARNOST  a rekao sam da moze da pita i u IZ Prijedor. Poslije sam cuo da su obecali pomoci iz Fonda solidarnosti Kozarac a i Prijedor.

Kad sam vec kod Ikica iskoristio sam priliku da napravim par fotografija zaseoka u Kozarusi gdje zive nasi sugradjani Romi.

Pitao sam za mog skolskog druga Ibrahima Muratovica i rekli su mi da je ovo njegova kuca. U Kozarcu su ga svi poznavali kao Ibru a mi skolski drugovi smo ga zvali Murat.

Muz od Hatije prica kako ima secer i da mu je tesko sto nemoze pomoci svojoj zeni.

Ja sam ovu heftu iskoristio za kalemljenje voca. Obicno kalemim u pracip i stare sorte voca. Ponekad eksperimentisem sa vise sorti na jednom stablu. Nisam bas najuspjesniji ali bitno je da se nesto radi.

Poslije rezidbe voca i ciscenja zivica morao sam da zalozim jednu dobru vatru.

 

Plastenici neznaju za zimu i proljece tamo uvjek nesto za ubrati a i usaditi ili posijati.

Ove dvije fotke sam napravio u nedelju u 5 sati poslije podne, glavna ulica u Kozarcu, bas pa niti jedne osobe da se vidi u carsiji.

Danas sam svratio i u Kenjare da vidim dokle se doslo sa radovima na Mejtafu Kamicani1. Nasao sam tri radnika, bili su zauzeti sa salovanjem munare. Fadil Kilic mi prica da je sve spremno za pokrivanje ali fali para. Kaze zakocilo ali se nada da ce dzematlije da poguraju sa donacijama pa da se zavrsi sa pokrivanjem.

Danas na cetvrtku puno raje a kao sto se vidi niko nema cvijece ili neki drugi poklon za svoju zenu. Kupili su oni poklone samo svi smo mi to sakrili da drugi nevide. Kao da su oni koji ne kupe poklon vece muskarcine od ovih koji kupe poklon.

Na zalos i ovo je Kozarac, glavna ulica. Zar je potrebno nesto vise da pisem, pa fotka sve kaze.Ko je odgovoran za ovo? Ja sam odgovoran zato sto sam fotografisao nasu sramotu.

Ovaj covjek se nije postidio da se fotografise sa poklonom koji je kupio svojoj zeni.

Jos par fotki sa danasnjeg cetvrtaka

Mnogi se pitaju zasto kasnim sa cetvrtkom. Veceras sam bio u restoranu Neira gdje  zene slave 8.mart. Napravio sam par fotografija naravno uz dozvolu vlasnika restorana. Malo kasnjenja ali i najsvjezije fotografije sa proslave.

Vjerujte u Neiri je super atmosfera.

Posebno mi je bilo zanimljivo da nema alkohola na stolovima a zene su nevjerovatno vesele. Kako jedna od njih rece: ovdje se mi veselimo a ne alkohol a ko nemoze da bude od srca veseo on pije alkohol i onda je alkohol taj koji je veseo a ti i dalje ostajes neveseo.

Sta reci, pa sve se vidi na ovim djevojkama, raspolozenje super.

To je to za ovaj cetvrtak a do sljedeceg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Jos samo ovo:  Svi muškarci očekuju od žene isto, žene od svakog muškarca očekuju nešto posebno.

 

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.