Izdvajamo

Najzad jedna topla hefta i sve počelo da diše punim plućima. Behar samo ne vidiš kako se otvara. Svako godišnje doba ima svoje čari ali proljeće mi nekako najljepše. Jutros, dok sam pio jutarnju kahvu na svojoj terasi, moj voćnjak  je tek počeo sa beharom. Danas u pet sati sam napravio ovu fotografiju kad je već skoro sve izbeharalo. Žena se šali i kaže da se sad uklapam u ambijent, bijela kosa, a i behar.

Heftu smo počeli sa Crimužijadom na Debelom Brijegu, ja  sam objavio fotografije sa ove manifestacije. Dan poslije sam sa rajom, koji nisu mogli doći na Crimužijadu, išao na Kozaru da beremo crimužu. Ja ne jedem crimužu ali to ne znaći da ne treba da je berem. Ovog šumskog luka ili kako neki kažu madveđi luk, na Kozari ima stvarno puno.

Ove hefte sam svratio u Gutiće kod Razije i Jusufa Gutića. Lijepo vrijeme, a njih dvoje se stisli da što ljepše urede svoje dvorište.

Jusuf je pripremio svoj traktor  za proljetne radove.

Vraćajuću se iz Gutić zapela mi je za oko ova slika i nisam mogao proći, a da ne napravim par fotki.

Par fotki koje sam pravio ove hefte onako bez nekog reda. Nemogu ih svrstati u jedan dan ili događaj.

Sunce ugrijalo i poljoprivrednici su požurili sa oranjem i ostalim radnjama za sjetvu kuruza (kukuruza). Ove godine, iz poznatih razloga, kasni se sa poljoprivrednim radovima.

Obično fotografišem okolinu Kozarca ali ovaj put nisam mogao da ne objavim i par fotki iz Prijedora. Bolje rečeno iz Starog Grada. Imao sam jedan sahat slobodno, a  to nisam iskoristio da sjedim u nekom restoranu ili kafiću već sam prošetao do Keja. Dođem na ovaj most pa mi neka nostalgija udari u glavu i sjećanje koliko sam puta ovdje dolazio.

Svi mi koji smo nekad odlazili u Prijedor, sjećamo se Beraka, ovog zida, travnjaka, drveća koje je bilo ovdje... Mnoge ljubavi su počele ovdje na Keju pa čak i zaruke, a zatim sretni brak.

Šetajući Kejom sretoh Sadu Suhonjića dok je pregledao i obrezivao mlade lipe, koje su on i njegova raja posadili uz obalu Bereka. Priča mi Sade da su zasadili 60 lipa. Želja im je da Kej i Berak budu kao nekad u naše vrijeme. Zatim smo se ja i on podsjetili  na vrijeme kad je ova staza bila puna mladih parova, a ne samo parova bila su tu i društva sa gitarama, pjesmom. Mnogi smo ovdje slavili rođendane, mature, vozačke ispite, zaruke... Nije se ovdje samo veselilo, bilo je ovdje i plača za izgubljenom ljubavi ili nepoloženim ispitom ili nekim drugim neuspjehom.

Poslije šetnje Kejom svi smo svraćali u Lovac na coctu, kahvu, pivo... Sahat prođe brzo ali mi bi nekako drago što sam ovuda prošetao i sjetio se mnogih prijatelja. Mnogi više nisu među živima, za mnoge ne znam gdje su sad, neki me sad ne prepoznaju, neke ja zaobilazim jer su poslije uradili ono što nisu trebali...

U septembru prošle godine, kopajući bunar, nastradao je Besim Dautović. Dva sina Adnan i Amir,  su ostali bez oca. Tetka Vesna je preuzela brigu o djeci. Familija i komšije su otvorili račun u banci, za pomoć ovoj djeci. Račun je otvoren na ima rođaka Adnana Dautovića, a on je dužan da svaki mjesec da određenu sumu ovoj porodici. Danas sam bio kod Besimove djece, Adnan se spremao u školu a Amir je jutarnja smjena. Tatka Vesna mi priča da Adnan (rođak) redovno donese pare, baš onako kako je dogovoreno. Svratio sam i kod rođaka Adnana i on mi priča kako je onih prva dva mjeseca narod pomagao svak na svoj način ali pomagao. Danas su ova djeca zaboravljena od mnogih ali kako mi Adnan reče: Dok je naših komšija i familije, djeca neće biti gladna. Zaboravljeni od mnogih ali ne od svih ipak komšije i rođaci daju i pomažu. Meho Blažević plaća struju, vodu i još uplati i na račun, zatim Mirso Dautović, Mesud Dautović, Huse Saleš i još par osoba redovno uplaćuju određenu sumu na račun.

Moje komšije su mi prigovorili da slabo fotografišem kroz Softiće i da bih se popravio okrenuo sam kroz jedan dio Softića.

Ovaj put sam išao od Brusnice prema staroj cesti.

Sokak, nekako posebno lijep. Ipak pored sve ljepote, put još nije asfaltiran, ovaj makadam kvari sliku. Malo sam se prepirao sa Abarom i Bijelim oko ovog puta. Došli smo do zaključka da je uzaludno čekati opštinu ili neku političku stranku da asfaltiraju ovaj sokak. Abara vrišti na mene i kaže da nemože sve sam, a ja ga ubjeđujem da će on to sa svojim komšijama uspjeti. Svi sokaci u Softićima asfaltirani, bit će i ovaj.

Mi smo već posijali krompir, luk, kuruze, masirače...

Danas sam svratio i u Brđane ili tačnije Karabašiće. Ređo mi je pokazao kuću, gdje je Said Mujanović sa svojim radnicima skoro završio fasadu.

Četvrtak, kao i obično u ova doba godine, dosta raje. Ćaršija puna do podna a poslije svak na svoju stranu. Treba iskoristiti lijepo vrijeme, ne samo za ljenčarenje ili sunčanje  negdje na terasi već i za nešto uraditi.

Danas sam tražio sadnice paradajza, krastavaca, paprika... i ovdje nađoh ove momke sa izuzetno kvalitetnim sadom. Ovo su učenici JU Poloprivredno - Prehrambene škole Prijedor i oni prodaju vlastiti proizvod. Ljubazni su, meni su sadnice odnijeli do auta, a auto mi je bilo kod škole.

Na kraju još da se zahvalim Eldinu, Adisi, Emsudu, Selmi i ostalim iz porodice Šahbaz za vrijednu donaciju ovoj stranici. Hvala iz sveee snage!

To je to za ovaj četvrtak a do sljedećeg, pozdrav iz sveee snage!

Nijaz - Caja

Još samo ovo:

Danas je četvrtak.

Kažu...Postavi ovo na fb i vidjet ćeš - za 7 dana opet će biti četvrtak!

100% radi!!

Jedan moj poznanik je ignorirao ovu poruku i u roku od par sati došao mu je petak!

 

 

Uzvišeni Allahu, neka tuga bude nada, neka osveta bude pravda, neka majčina suza bude dova da se više nikada i nikome više ne ponovi ni Kozarac, ni Prijedor, ni Srebrenica!

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.