Izdvajamo

Vidite, te 1992. Mustafi su Srbi iz tih sela, tih zaselaka, dok je bio u koncentracijskom logoru Omarska, ubili tri brata. Da, da, tri brata! I Mustafa sad jedini stoji između požara i Omarske.

piše: Dragan Bursać

Vrelina izbija i jarom prlji njive po Omarskoj. Neko je zapalio grane, pa smeće, pa još grana, strnjišta i eto ti požara nadomak Prijedora u doba korone. Ljudi nema ili su se zavukli po kućama ili su naprosto otišli negdje.

A vatreni zid se približava naselju. Ide pravo na Srednju Omarsku. Prvo na zaseoke Ćupi i Mamići. Požar je takav, entropijom guta i u energiju pretvara sve mrtvo i živo. A namjerio se na živo. Na ljude. Nakon ta dva zaseoka udario bi na Paspalje, Majstoroviće i Begoviće.

Vatrogasna četa gasi vrata pakla
Samo...

Samo nije bilo suđeno požaru da pokupi ljude, zemlju, usjeve, stoku i objekte. Jer baš ovog aprila, baš u Omarskoj, namjerio se požar na šest heroja, koji su, daleko od svjetala kojekakvih pozornica svijeta, radili nešto što prevazilazi obični posao i običnu požrtvovanost.

Šest ljudi, šest superheroja bilo je dovoljno da ugase požar. Šest ljudi, pet sati, pet vjetrova, pet muka i požar se predao.

A gasili su ga pripadnici Vatrogasnog društva iz Kozarca. Čudo je to vatrogasno društvo. Ne zove se dobrovoljno, a jeste dobrovoljno. Amatersko je, ali i je jedno od najtrofejnijih u bivšoj zemlji. Osnovano 1892. godine. Ti ljudi su bili prvaci Jugoslavije u vatrogastvu nekoliko godina prije rata i prije nego što je i Vatrogasni dom nestao u vatri, kao i gotovo cijeli Kozarac.

Vidjeli su iskusni vatrogasci Kozarčani dolje ispod sebe Omarsku, vidjeli su i osjetili dim, vidjeli su i oćutali vjetar i znali su: ne, nije to tek neka obična paljevina, to je ona velika, od koje nastaje vatra paklena što jede sve pred sobom. Možda bi oni i alarmirali ljude, možda se požar ne bi ni razvio i proširio, ali je – o, apsurda – i sirena sa Vatrogasnog doma odavno ukradena, još za vrijeme rata, i odnesena na Mrakovicu na Kozari. Da služi ničemu. Tako je to u Potkozarju.

Priča o tri brata
Mustafa Fazlić vodi svoju malu, ali odabranu vatrogasnu četu. Vodi je u bitku protiv jednog od najvećih neprijatelja ljudskih – vatrene stihije. Sa njim su i njegova dva sina i još dvojica vatrogasaca.

Mustafa zna ove zaseoke, zna cijelo područje, iako ne obilazi svako mjesto.

A vidite, te 1992. Mustafi su Srbi iz tih sela, tih zaselaka, dok je bio u koncentracionom logoru Omarska, pa kasnije Manjača, ubili tri brata. Da, da, tri brata! Tako su mu, dok su ga mučili u toj Omarskoj, valjda čestitali na stogodišnjici Vatrogasnog društva te 1992. godine.

Prvo su došli po Muhameda. Muhamed, predratni policajac, bio je zarobljenik u Omarskoj.

Logoraš i aktivista, Kozarčanin Satko Mujagić reći će za Muhameda: "Bio je to divan čovjek s kojim smo babo i ja dijelili dimove cigara dok nije izveden, pa ubijen (a izveo ga je nekadašnji kolega 'Krkan')."

Taj kolega Krkan, osuđen i za druge zločine, odveo je u smrt kolegu policajca Muhameda, brata ovog heroja Mustafe što 28 godina poslije gleda Omarsku pod sobom u plamenu. Taj Krkan je odveo u smrt Muhameda, pred očima Mustafinim, u toj Omarskoj što i dalje u plamenu danas gleda Mustafu. Iza Muhameda ostadoše supruga i sin.

Pa su onda došli po Mirsada i Jasima, braću Mustafinu. Bješe 21. avgust '92, slična ovakva ljuta jara je šikljala iz Omarske. Samo je umjesto spaljenih dunuma ta nacionalistička srpska jara u smrt odvodila ljude. Autobusima na Korićanske stijene. Mirsad i Jasim, ukradeni od bratovih pogleda. Na isto se smrtno mjesto zaputiše kao i Muhamed.

Sjeća se Mustafa dok ćuti dim iz Omarske, sjeća se brata Jasima, novinara, sjeća se posljednjih pogleda koje su razmijenili i sjeća se komšija Srba iz iste te Omarske pod njim kako mu odvode brata u smrt. Iza Jasima je ostalo dvoje male djece...

A Mirsad je čudo bio! Brat Mustafin najmlađi. Taj je vodio podmladak Vatrogasnog društva u Kozarcu. Taj bi sad sa Mustafom gasio polja omarska i taj bi sad spasavao ljude od zla vatre da ga ti isti ljudi, iz tih istih polja nisu zatočili, pa ubili na Korićanskim stijenama. Ostala je žena i dijete iza Mirsada, ubijenog na Korićanima.

Sjeća se Mustafa prepoznavanja, sjeća se DNK analiza, sjeća se nesjećanja Mustafa, sjeća se rupe u sebi, vječnog podsjetnika na požar praznine, sjeća se tri, tri ubijena brata dok gleda kako Omarska, to grotlo zla koje mu je odnijela... šta odnijela – ubila braću – tone u vatrenu stihiju ovog aprila 2020.

Zasluženo?

Da li im to Bog veliki vraća za sva zlodjela koja su Mustafi i komšijama Bošnjacima Srbi uradili na pravdi Boga u ljeto '92?

Muhamed, Mirsad, Jasim, braća... Svi iz vatrogasne porodice. Porodica koja je njegovala tradiciju borbe protiv stihije koja napada sve ljude gotovo je zatrta. Ostali su, evo, samo ovaj Mustafa i sinovi, da nastave borbu protiv vatre pakla i da ne prave razliku kad gase svoj Kozarac ili susjednu Omarsku, bas kako čovjeku priliči.

Mustafa, heroj iznad Omarske

I sad tih šest ljudi gleda dolje Omarsku, koja je odnijela u pakao i Kozarac i mnoge vatrogasce i Prijedor i cijelo Potkozarje, gledaju kako gori.

"Za mnom", reče smireno, kao i uvijek, komandant vatrogasaca kozaračkih Mustafa Fazlić.

"Za mnom, treba ljude i selo spasiti!"

I na jednom malenom putu šest ljudi sa naprtnjačama i vodom u njima odlučiše da počnu bitku. Bitku protiv sile – velike, prirodne i nepredvidljive. Cilj je jednostavan: prekinuti ovdje na najužem dijelu požarnu liniju kako bi se zaustavila vatra koja ide direktno prema zaseocima Ćupi i Mamići.

I da, pet sati, zajedno sa Radenkom Mamićem i dva mještanina, šest Kozarčana hrabrijih od lavova, velikodušnijih od svijeta pod sobom, gasilo je požar koji hoće da spali izvor zla iz 1992.

Takve hrabrosti nema! Takva ljudskost i čovječnost ne postoje pod svodom nebeskim. Iznad svijeta, korona virusa, dobra i zla, sa moralnim zakonom u sebi i usijanim nebom nad sobom, na livadama Omarske Mustafa Fazlić, logoraš kome su ubijena tri brata, gasi vatru i raspaljuje ljudskost.

I uspio je!

Gašenjem požara gasi se i mržnja

Nakon pet sati garavi, znojni, premoreni, oprljeni, ali ljudski srećni vatrogasci vraćaju se u svoje Vatrogasno društvo Kozarac, u svoju bazu, prema kojoj su se i Prijedor i RS do prije samo nekoliko godina ponašali kao prema siročetu i neželjenom djetetu. Ali, kozarački vatrogasci su svojim radom i ljudskošću pokazali da su više nego potrebni ne samo Kozarčanima nego i široj okolini.

I to mišljenje se polako, ali sigurno mijenja. I Opština Prijedor i entitetski Savez počeli su prepoznavati važnost tog vatrogasnog društva. I vrijeme je bilo, jer Vatrogasni dom još nije izgrađen, pa kozarački heroji vatrogasci danas na raspolaganju imaju dvije sobice.

I danas se još nešto promijenilo.

Možda će i zločinci, ubice i nalogodavci, ali posebno svi drugi, ona većina ćutljivih, "običnih ljud" iz Prijedora i Omarske shvatiti da je Kozarac mjesto HEROJ, sa herojima. Ti ljudi gase zemlju, gase kuće onima koji su ih htjeli zatrti prije bezmalo tri decenije.

Slabo gdje je viđen toliki heroizam bilo kad u istoriji. Kao što reče Satko Mujagić: "Vrijedno Nobela za mir ili bar nominacije u ime Bosne i Hercegovine."

Jer, gasiti kuće ubica svojih? Gasiti zemlju ubica braće svoje? Ugasiti požar zla u dušama odavno opožarenim – to se ne viđa tako često u ljudskoj istoriji.

Ovo stoji u malom novinarskom zapisu iz pera lokalca, Radenka Mamića:

 


Apendix

Imena? Hoćete imena?

Eto, jedan se zove Mustafa Fazlić. Na čelu je vatrogasne jedinice. Susjedi iz Omarske su mu ubili tri brata za vrijeme rata. Pitajte njega za imena ostale četvorice. A svaki od njih je izgubio, što će reći: ubijen mu je neko u u Omarskoj, na Korićanima, u Keratermu, Trnopolju...

Zovu se Ljudi, a prezivaju Heroji. Na zločine su odgovorili ljudskošću. Na smrt životom. Na razaranje kreiranjem. Na glupost pameću. Na zlo dobrotom.

Ali, i ovaj čin javne zahvale ne smije da ostane neprimijećen jer to je prvi put od rata naovamo da se neko iz Omarske javno ovako obrati i pokaže zahvalnost komšijama. I Mustafa i Kozarčani ovaj čin Radenka Mamića itekako cijene.

A, da se ne desi 1992, ovaj mali tekst ostao bi gotovo nezapažen. Ovako, u zemlji i entitetu u kojem korona virus ne broji krvna zrnca sam čin pomoći komšijama druge etnije vijest je dana, a javno zahvaljivanje gotovo još veća jer je iskazana prvi put.

A mogli bismo Mustafi, kad se već zahvaljujemo, pomoći da se Vatrogasno društvo Kozarac konačno upiše na budžet grada Prijedora onako kako zaslužuje. I konačno završi novi vatrogasni dom jer za paljenje onog starog, prijeratnog, odgovoran je upravo Krizni štab srpske opštine Prijedor.

Toliko je valjda sa svojim herojima zaslužio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?