Izdvajamo

Piše: Šerif Velić

Odluka da idem u rat produžila mi je život
Četrnaestog novebra u jutarnjim satima izvršena je posljednja prozivka nas logoraša koji smo tog dana trebali napustiti logor Manjaču. Svak se o sebi zabavio. Oni koji su prozvani žurili su da što prije izvrše naređenja. Nadali smo se da će mo tako ubrzati odlazak. Oni koji su ostajali jasno su pokazivali tugu što i oni ne idu. Mehmed Jakupović iako moje godište nije prozvan. Nekako su saznali da ima braću u Švicarskoj. Nadali su se dobroj otkupnini i zato su ga zadržali. Usamljen sjedio je na svom ćebetu i gorko plakao. Suosjećao sam se snjim. Znam da je preživio. Po ulasku u autobus uočio sam na svakom sjedištu kutiju cigara i čokoladu. Krenuli smo. Što smo dalje bili od Manjače to je optimizam rastao. Prelaskom mosta na Savi kod Gradiške i ulaskom na teritoriju Hrvatske shvatio sam da smo u stvari postali slobodni. Nakon četiri ili pet sati vožnje približavali smo se Karlovcu. Nisam se nešto pretjerano radovao i ako sam slutio da me moji očekuju. Praznog, gotovo izgubljenog pogleda posmatrao sam pejzaže kroz zamućeno prozorsko staklo.

Autobus nas je dovezao na jedan od Karlovačkih trgova kome ne znam ime. Po izlasku iz autobusa dočekala me je žena Fikreta sa našom djecom Mehom Jasminom i Fatimom. Fatima, šestipogodišnja djevojčica stajala je sa materine desne strane čvrtso se držeći materi za suknju. Gledala je u mom pravcu. Prišao sam prvo njoj. Kleknuo sam da bih joj omogućio da me zagrli. Čvrsto me je stegnula oko vrata ne pokazujući ničim da joj je neugodno što sam strašno zaudarao jer se 185 dana nisam imao priliku okupati. Onaj kratkotrajni mlaz iz hidranta u Omarskoj i ne računam kao kupanje. Držeći je u naručju kroz glavu mi protutnja njeno pitanje nekoliko dana prije odlaska u zarobljeništvo. Dok sam nešto radio na avliji prišla mi je, pogledala u oči pa upitala:
- Jelde tata četnici ne kolju malu djecu?
- Ne kolju ćeri... odgovorio sam zatečen njenim pitanjem. Naveče Tv Zagreb emitovao je ratnu reportažu iz obližnjeg Pakraca, odakle su već danima odjekivale eksplozije. Pažljivo smo gledali šta reportaža donosi. I Fatima je gledala. Iznenada u krupnom planu prikazaše beživotno tijelo male djevojčice Fatiminih godina. Pogledala me u oči i rekla:
-Pa tata ti si meni rekao da četnici ne kolju malu djecu?
Šutke sam oborio pogled. Mnogo puta u logoru, prisjećao sam se toga. Fatima, moja ćerka danas je 35 godišnja mlada majka. Jedne prilike upitao sam je dali se sjeća tog događaja sa avlije. Rekla je:
- Sjećam se babo ito vrlo dobro.
Uslijedili su zagrljaji. Izmožden višekratnom torturom u logoru, izmršavio za trećinu tjelesne težine, smrdljiv i ne obrijan ipak sam osjetio da sam dobro došao i da sam se imao kome vratiti...Itekako.
Nama su još u autobusu rekli da je zgrada u kojoj će mo boraviti kasarna iz austrougarskog vremena. Odmah pored vidio sam pravoslavnu crkvu razvaljenu eksplozivom sa dobro oštećenim tornjem ali još uvijek uspravnim. Uz samu crkvu pod okomitim uglom bila je poduža zgrada stara možda koliko i sama crkva djelimično oštećena. Zaključio sam da zgrada pripada crkvi. Ušli smo. Širokim kamenim stepenicama krenuli na sprat. Dočekao nas je širok i pedesetak metara dug hodnik. Na strani prema crkvi zjapila je provalija raznesena eksplozijom. Kroz rupu ugledah naheren i napola srušen crkveni toranj. U povećoj prostoiji pedesetak vojnih kreveta. Puno nas je bilo koji smo se međusobno poznavali. Svoja mjesta smo dobili negdje na sredini. Između kreveta bilo je mjesta taman kako bi se mogle razmjeniti dvije osobe. Dane smo provodili sjedeći na krevetima. Odmah slijedećeg dana počeli su intervjui u skladu sa trenutnim stanjem koja je zemlja toga dana izražavala želju da primi određeni broj logoraša sa familijama... Svega je tu bilo. Ljudi su se počeli opijati i činiti svakakve ispade. U pred ulazu u našu prostoriju bila je omanja sobica sa šest kreveta. U jednom ćošku trunčana peć. Mladići koji su tu boravili neprekidno su pili i flaše lupali o peć. Nije im to bilo dovoljno nego su išli okolo, pronalazili prazne flaše i naramcima donosili u prostoriju, pa kad bi ih sve porazbijali uredno bi staklo metlom pomeli a onda ponovo krenuli tražiti nove flaše... Pa sve iz početka. Tu smo ostali oko mjesec dana.
Kuhinja je bila u susjednoj zgradi koju su zvali kasarna. Hrana kvalitetna i u obilnim količinama. Sve su plaćali Iranci. Tu sam jedne prilike sreo Iranskog premijera Walajatija. Čuo sam kad je nekome iz svog okruženja na njemačkom jeziku rekao:
- Platili smo im cijenu za hotelski smještaj a vidi gdje drže ljude. Razumio sam...
Dani su se nizali. Monotono i jednolično. Pažnju sam usmjerio prema svojoj familiji i nije mi toliko smetao haos koji je u suštini bio bolja verzija stanja u logoru. U blizini trga gdje smo boravili primjetio sam jednu kino salu u koja je bila otvorena za posjetitelje. Nekoliko puta otišao sam sa kćerkicom Fatimom. Nije nam bilo važno koji je film bio na repertoaru. Važno nam je bilo da u mračnoj kino sali sjedimo skupa, držimo se za ruke... i tako do kraja filma. Došao je red na mene za intervju. Toga dana Švedska je primala određeni broj logoraša sa familijama. Odmah na početku razgovora nastao je problem. Naime, naš sin Meho tada bio je punoljetan i nisam imao pravo da i njega povedem sa sobom. Svoj pristanak za odlazak bilo kuda u treće zemlje uslovio sam uz obrazloženje da ne želim da ga ovdje u Hrvatskoj ostavim kao hranu za topove.
Imali su razumijevanja i postignut je dogovor da ja avionom otputujem sam a da će oni doći par dana kasnije. Na spajanje. Tako je i bilo. U mjesto u kojem trenutno živim došli smo tri mjeseca kasnije nakon kraćih boravaka po raznim kampovima. Ipak, svoga mira nisam našao. Rat u mojoj domovini Bosni i Hercegovini bjesnio je punom žestinom. Negdje s proljeća 1995 godine stvorile su se mogućnosti odlaska za Travnik. Sa ženom Fikretom i našom djecom Mehom, Jasminom i desetogodišnjom Fatimom sjedili smo na plaži pored ogromnog i prelijepog jezera. Bio je prekrasan proljetni dan. Bilo je i Šveda ali preovladali smo mi Bošnjaci. Klub “Krajina” organizirao je roštiljijadu. Bosanski jezik se čuo iz svih pravaca.

Sjedio sam osamljen i zamišljen.

- Šta ti je danas, šta te muči upita Fikreta.

- Ma pusti me kraju... Nego jesi li ti čula da se otvorio put za Bosnu?
- Jesam. Čula sam.

- E vidiš.
Sutra u klub dolaze ljudi koji organiziraju put za Travnik. Ja sam odlučio da se prijavim...

U prvim danima nakon prijave činilo mi se da je sve tako jednostavno i lako ali nije tako bilo. U glavi su se počele rojiti svakojake misli. Argumenti za i protiv. Sa jedne strane želja da idem a sa druge strah od rata, od mogućnosti da se pogine a najviše strah od ponovnog zarobljavanja. Pri pomisli da bih mogao biti zarobljen hvatala me panika.
Ali kako su dani prolazili i pripreme za odlazak otpočele sve manje sam mislio na strah i na kraju je ostala čvrsta odluka da idem jer sam bio u takvom psihičkom stanju ili da idem ili da svoj život okončam na grani nekog stabla ovdje u Švedskoj. Svakako mojom dušom su harale post logorske traume.
Osjećaj srama i poniženja, saznanja o gubitku identiteta, svijesti da mi glava nije vrijedna niti jedne lubenice, uništenog samopoštovanja, psihičko – psihološko beznađe kojem sam u logoru bio izložen, moglo se zaliječiti samo odlaskom u rat. Za mene brutalna ali djelotvorna terapija. Shvatio sam da život kojeg sam živio želim zamijeniti za mnogo bolji život nakon vlastitog doprinosa u borbi za moju Bosnu i Hercegovinu. Naravno ako preživim. Meni se eto posrećilo. Preživio sam.
Moj status tada u Švedskoj nije bio riješen. Za njih sam bio azilant iz zemlje koju sam naj više volio. Mogao sam putovati u mnoge zemlje svijeta ali ne i u Bosnu. Znao sam kakvom se riziku izlažem ali nisam odustajao. Bilo mi je svejedno. Organizator odlaska na ratište Suljo H. moj Prijedorčanin stupio je u kontakt sa Bosanskom ambasadom u Štokholmu i bosanski pasoš sam dobio po skraćenom postupku. U roku od nekoliko dana. Pasoš je svojeručno potpisao tadašnji ambasador u Švedskoj Izet Serdarević. Pasoš mi je poslužio samo za tu priliku. Više ga nikad nisam koristio. Čuvam ga kao uspomenu na vremena kojih se rado i s ponosom sjećam...
Svoja socijalna primanja sam stopirao. Zvanično sam rekao da idem tražiti sestru Timu koju sam spomenuo na intervjuu prilikom prvog kontakta sa švedskim vlastima u Karlovcu. Tima moja sestra u to vrijeme imala je osamdeset sedam godina za koju sam znao samo da je sa ostalim narodom krenula put srednje Bosne.

Bilo je to njeno prvo i posljednje putovanje u njenom dugom životu. Sa hiljadama drugih kozarčana gotovo slijepa i onemoćala, uz pomoć svojih komšija, napustila je svoj Kozarac u pokušaju da spasi živu glavu od četničke kame. Po mojim saznanjima boravila je negdje u okolini Zenice. Nekoliko dana po dolasku u Travnik otišao sam da je tražim. Našao sam je na mezarju Greda u Zenici na parceli namijenjenoj za ukop izbjeglica. Mezar joj je bio obrastao u visoku višegodišnju travu. Na nakrivljenom bašluku pisalo je Blažević Tima sa godinom rođenja i godinom smrti....
U gradu Jonkopingu u kome sam živio tada se već nakupilo par hiljada Bošnjaka. Iz svih karajeva Bosne i Hercegovine. U prvo vrijeme nisu ozbiljno shvatili moju namjeru da idem u rat. Ipak, nekoliko dana prije mog odlaska u našem klubu organizirali su svečani ispraćaj. Bilo je torti poneka suza i dobronamjernih savjeta i poneka para kao eto nek mi se nađe. Ne mogu vam reći kako sam se osjećo. Dali radosno ili tužno? Dali ponosno? Ne znam. Ostavljao sam svoju familiju. Svoju kćerku Fatimu sa tek navršenih deset godina. Jasminu sa sedamnaest godina. Sina Mehu. Na samom polasku sam im rekao - Slušajte mater i krenuo u neizvjesnost... U autobusu prema Bosni bilo nas je 24 osobe. Nekoliko ljudi iz Norveške, jedan iz Finske. Jedan ili dva ušli su u Danskoj...
U Malmeu najjužnijem Švedskom gradu dočekalo nas je više stotina Bošnjaka. Još jedan masovniji doček imali smo u Ljubljani.
Tu su nam uz pasoše priložili popratni dokument za putovanje kroz Hrvatsku koji je potpisao Adelbert Rebić tadašnji Hrvatski ministar za socijalnu skrb.
U Bosnu i Hercegovinu ušli smo negdje kod Metkovića na graničnom prelazu Rupe. Samo putovanje od Švedske do Travnika trajalo je oko pedeset sati...

Nakon kraće vojne obuke od samo desetak dana otišli smo na liniju. Uskoro su se dogodila poznata događanja. 17 Krajiška Viteška Brigada je izmještena na novo ratište. U našu Krajinu. Sa brigadom sam učestvovao u oslobađanju pet gradova. To su: Turbe, Donji Vakuf, Bosanski Petrovac, Ključ i Sanski Most. Na Medenom Polju kod Bosanskog Pertrovca dogodilo se postrojavanje 17 K.V.B. Smotru je izvršio komandant 5 Korpusa general Atif Dudaković.



Medeno Polje – Bos.Petrovac 95. godine
Na položajima oko Travnika većinom su čuvane dostignute linije sa rovovima tranšejima i zemunicama.
U borbama za našu Krajinu taktika sasvim drugačija.
U pobjedonosnom naletu za samo dva dana promarširali smo kroz Ključ i zaustavili se petnaestak kilometara istočno od Ključa prema Banja Luci. Na uzvišenju na kome sam se našao golim okom sam vidio Manjaču, logor u kome sam boravio oko tri mjeseca. Teško je opisati taj osjećaj. Ipak preovladao je ponos u meni i konačna spoznaja da sam savladao sve svoje strahove, da sam postao čovjek koji sam želio biti i po cijenu da me ne bude. Pogledom uprtim u pravcu Banja Luke nestalo je i straha da ću biti zarobljen. Još u Travniku kupio sam bombu koja mi je visila na prsima. Odlučio sam je upotrebiti samo u situaciji zarobljavanja. Da im više ne idem živ u ruke...
Uslijedio je kontra udar. Jednako brzo kako smo osvojili tako smo osvojenu teritoriju i napustili. Ključ je ostao prazan. Tako reći ničiji. Dva dana trajalo je zatišje a onda su uslijedili novi okršaji ali u pravcu Sanskog Mosta. Rano u prakozorje komandant Četvrtog bataljona Enver Softić zvani Tito uveo nas je u borbu u Ramićima u rejonu tv. Releja, nedaleko od Ključa. Pravac našeg djelovanja bile su mjesta Kalabe, Galaja i u daljini Sanski Most. Nastala je frontalna borba. Bliska borba. Razmjenjivale su se i glasovne poruke. Tu je nastala i anegdota za koju mislim da treba da se ispriča. Naime, udesno od nas nalazila se četa boraca iz Bugojna. Po navici uspjeli su se malo ukopati. Četnici tuku svim sredstvima a oni ni makac. Ni pedlja nazad. Od četničke strane začu se prodoran glas. - A koji ste vi? - Mehke kite. – Pa kakve su vam onda tvrde kite kad vam ne možemo ništa!? „Mehke kite“ je bio naziv za starije borce u sastavu Bugojanske brigade.
U zemunicama oko Bugojna mlađi borci pomalo neodgovorno znali su ponekad zaspati na dežurstvu. Starijim je to smetalo. Podijelili su se. Jedni u jedne a drugi u druge zemunice. Omladina ko omladina. Tim starijim borcima dodijelili su naziv „Mehke kite“...

Tog dana pobjeda je bila naša. Četnici su se povukli. Put prema Sanskom Mostu je bio otvoren. Kakve su to borbe bile svjedoče borački šehitluci u Ključu i Sanici. Dobio sam zadatak da sa grupom saboraca sa bojnog polja iznesemo naše ginjenike. Drzao sam ručku nosila gledao mrtvog borca i plakao. Pitali su me jeli ti to rođak kad plačeš. Ne. Nije mi bio rođak. Bio je borac koji je od prvog dana bio učesnik a poginuo tako reći u zadnjoj bitci, kako će se uskoro uspostaviti. Zadnji moj borbeni položaj bio je u brdima sjeveroistočno od Sanskog Mosta nekoliko koraka od prijedorske doline, Prijedorskog Polja, Prijedora, Kozarca i mojih rodnih Kevljana. Dejtonski mirovni sporazum je potpisan. Dalje se nije moglo. Poželio sam vratiti se familiji u Švedsku. Javio sam se na raport Komandantu Foriću. U zakazano vrijeme snjim u kancelariji sjedio je još jedan oficir meni nepoznat. Iznio sam svoje razloge. Kratko, vojnički rekli su da trebam ostati do daljnjeg. Tad sam potegao svoj ključni argument. Na stol sam ispred njih stavio sve kopije raznih priznanica koje smo ja i familija uplatili u periodu od 1992 do 1995 godine. Bile su to donacije za Armiju BiH. Razmijenili su krake međusobne poglede.
Nekako istovremeno, ustali su na noge. I ja sam ustao. Neizvjesnost je trajala samo nekoliko trenutaka.
Komandant 17 Krajiške Viteške Brigade Sakib Forić pružio mi je ruku uz komentar.

- Sretan ti put Šerife. Nama takvi kao što si ti i tamo trebaju.

Prošlo je mnogo godina od tada. Polahko i starost je stigla. U među vremenu dobio sam i Švedsko državljanstvo i postao državljanin Švedske. Dvojno. Djeca su se poudala, poženila, stekla vlastite familije, postali časni i pošteni građani Švedske. Po osnovu familijarnog prava i oni imaju dvojno držvljanstvo. Ja i moja Fikreta, kako nam prilike dozvoljavaju živimo malo u Bosni a malo u Švedskoj ali našu Bosnu i Hercegovinu u srcu nosimo i tako će biti do kraja našeg života...
Meni, kada bi mi neko, nekim slučajem, ponudio puno novca a da mi za uzvrat uzme sjećanje o mom učešću u ratu, nikada ne bih pristao. Učešće u ratu je bila terapija za moju ranjenu dušu. Kao ptica Feniks podigao sam se iz vlastitog pepela. O logorskim patnjama razmišljam na način kao da su se nekom drugom dogodile... Ne meni.


Šerif Velić


Juče smo živjeli zajedno,

danas smo pouka jedno drugom

- Mustafa Širbić