Jedan moj prijatelj iz Crne Gore koji kad god ga nešto upitaju kaže: Aaa, bogumii da Vi kažem, nijesam siguran!
Tako i ja nisam više siguran je li ovaj događaj bio stvaran ili ne i ako sam mu bio svjedok?
Mnogi događaji jednostavno godinama izbljede i čovjek sebe želi uvjeriti da je to samo bio loš san.
Kad smo odselili sa Krčevina nani je bilo posebno žao ali ipak bila je sretna jer je znala da idemo u komšiluk koji se samo poželjeti može.
Inače, u naninoj percepciji komšija je bio bitniji od familije.
– Bliža je smrt od kragne koja je oko vrata, bliži je komšija od rodjena brata. Brat dok stigne iz daleka svijeta čovjek bi umro sto puta, nastavljala bi dalje. Čak je govorila da se komšiluk računa četrdeset kuća od naše na svaku stranu.
Nisam to tada mogao shvatiti jer mi smo na Krčevinama uz najbolju volju imali svega dvadesetak kuća.
Nane je rekla da posebno pripazimo i ako šta zatreba pomognemo Hedi i Nuri koji su bili bez djece. Također, Husein i Sabrija su već u godinama pa gledajte ih kao svoje!
Naređeno-izvršeno.
O Hedi i Nuri u nekoj drugoj priči, danas jedno moje sjećanje o ovom drugom paru.
Komšija Husein imao je bijelog konja. Taj konj kojeg su svi naravno zbog bijele boje zvali Žeran imao je i neke crne tačke po sebi.
Ponekad je izgledao kao da je neko posuo pepeo po njemu a nekada su se one tačke povečavale pa sam ga onako za sebe, zbog te njegove neodlučnosti hoće li biti bijel ili crn, nazvao “Dalmatiner”.
A Husein, njegov gazda, bio je divan čovjek pun prelijepih priča i gostoljubiv do krajnjih granica. Nikad mu nije bilo krivo da igramo lopte baš pred njegovom ravnom avlijom.
Najviše se sjećam kad upregne Dalmatinera i polako i jedan i drugi krenu prema čaršiji nositi svježe pomuženo mlijeko. Mogao si se nervirati koliko hoćeš ali oni se nisu žurili.
A onda, nakon nekog vremena lopta je postajala sve rjeđa a sve češće neke teme koje ni u snu nemaš.
“Objesite nešto bijelo na krovove vaših kuća!” Glasilo je naređenje.
Mislio sam da se šale jer je taj glas sa radia do juče čitao čestitke za mladence i pozdrave za odlazak u vojsku.
Mama je zaprepaštena donijela prvo ambasador deku pa smo je morali upozoriti da je jedino kesa bijela u kojoj je bila crna deka. Bilo je prijedloga sa moje strane da se možda i dugačke bijele gaće objese jer je bio maj pa neće naskoro trebati. Slabo se ko smijao mojoj šali.
Cijelo to vrijeme neki konj ovaj put bijel kao prvi snijeg, trkao je kao izluđen kroz narod koji je bio u zbijegu i svi su se bojali da ih ne pregazi. Neki su govorili da je pušten iz štale pa traži gazdu.
Meni se učinilo da Dalmatiner ne samo da trči već leti kao Pegaz. Bio je to jedan sasvim novi konj od kojeg sam navikao da zajedno sa svojim Huseinom pola sata ide sto metara.
Ovaj put Huseina nije bilo tu i on je odlepršao u samo Bog zna koji kraj štale koja se spremala za ljude tog kraja.
Iza međe, dok sam na putu čekao da se kaže da je to sve samo šala, pozvala me je Sabrija, dobra žena Huseinova.
“Uzmi ove cigare!”
“Paaa, ja ne pušim?”
“Uzmi, trebaće nekom, nama više neće”, rekla je nekako zloslutno i dala mi šteku Porta. Tako su se zvale.
Znate kad zapali neko ko ne puši? E to sam bio ja. Gledao sam bijele čaršafe koji su na nekom vjetru izvodili svoj do tada neviđen ples.
Znam da smo u mejtafu učili da se ljudi ne smiju i ne mogu razlikovati po bijelim, crnim ili žutim trakama, niti po boji kože, niti po imenu…već samo po bogobojaznosti. Ali vidjeli smo taj dan da ima ljudi kojima bogobojaznost ne znaći ništa.
A dobrog Huseina i Sabriju od tog dana nisam više nikada vidio.
Dalmatiner ih vjerovatno prenosi, laganim korakom, od jedne do druge dženetske ljepote.
kozarac.ba
