NA OBALAMA SANE   SEMIRA JAKUPOVIĆ

Sana

Oduvijek je bila drugačija

Dadoše joj lijepo ime Rimljani

Zdrava i svačija

Posmatrala sam je bojažljivo s mosta

S divljenjem, misteriju u očima djeteta

U ljetne dane kad presuši

I kada dođe juli

Gledala sam tihe, spore,

nejačke valove

Grliše ih plivači, skakači

I vrbe žalosne

U jesen bi od zanosne plavo-zelene ljepotice

Postajala divlja, plaha, neobuzdana

Neukrotivo je izazivala strahopoštovanje

Hvalila se snagom svojom

Još brže je tekla u naručje svojoj Uni

Izazivala tugu svojom mutnom bojom

Zimi bi ličila na bolesnika

Ljepotica ledena, okružena injem i ledenicama

Pravila društvo napuštenim gnijezdima

I starim vodenicama

All’ srce je u njoj kucalo jako

I molilo za ljubavi malko

I nikada nije voljela samoću

Sa zabnjom je čekala sunce i proljeće

Voljela je smijeh i gitare

Merake u sumrak i zvjezdano veče

Nosila je tajne toplih noći

Mladalačke ljubavi i pjesme stare

Slušala zrikavce, posmatrala svica

I gledala u sretna lica

Prolaze godine, bora se lice

I kose naše već pomalo sijede

Mi prolazimo

Sana teče i dalje ista

Vječito mlada, neizborana,

Zavodljiva, zelena i prozirna

Sa mjesecom mladim u noćima druguje

U zalaske sunca iznova zaljubljuje

čuva tajne zaljubljenih

Obale sreće i oazu mira

Sevdalinku staru

I harmoniku što svira

Ona me nikada ne napušta

I vjerno me prati na svaki put

Kada se zavičaju u zagrljaj vratim

Kada me napušta i kada patim

U Temzi sad tražim izgubljenu mladost

Neku sličnu obalu, neki dragi val

Iz grudi se uzdah neutješni otme

Za dalekom domovinom, za Sanom žal.